Ne, zapravo neće…

Prije daljnjeg čitanja, zastani malo i razmisli… Kako definiraš ljubav? Što je ljubav, a što nije? Kako se ljubav osjeća u tijelu? Kakve misli ljubav pobuđuje? Osjeća li se ljubav kao posljedica nečeg vanjskog što utječe na nas ili je izvor ljubavi u nama?

Također, definiraj pozitivne misli i definiraj negativne misli. Kako nastaju misli? Jesu li sve misli svjesne? Kako biraš misli? Kada biraš misli? Jesu li te misli ikako povezane s onim što si slušala/slušao o životu, sebi, drugima, sustavu… tijekom djetinjstva, školovanja ili u medijima?

I da se sada malo vratim na naslov i prvu rečenicu teksta.

Ako naslov shvatimo kroz podsvjesne i nesvjesne filtere o ljubavi, pozitivnim i negativnim mislima, pozitivnim i negativnim emocijama, kroz filtere iskustava što smo sve doživljavali kada smo izražavali tugu/ljutnju/razočaranje/gađenje, a našoj okolini se to nije svidjelo, tada postoji velika vjerojatnost da će prva rečenica teksta izazvati puno otpora, obrambenih mehanizama i svačega nečega iz nesvjesnog i podsvjesnog unutarnjeg svijeta. Možemo reći da se u tom slučaju oglašava unutarnji alarm koji pokreće različite mehanizme s ciljem „spašavanja“ našeg života. I riječ život ne znači nužno samo zadovoljenje fizioloških potreba, već i onih psiholoških, socijalnih i duhovnih. Malo što od ovoga ima veze s racionalnim i logičnim, jer racionalno i logično (barem u terminima kako ih shvaćamo) su karakteristike onoga što zovemo svjesnim dijelom sebe.

I u slučaju da se pokrene to svašta nešto unutar nas s one strane svjesnog, velika većina nas kreće s projiciranjem, kritiziranjem, osuđivanjem i slično. Svi ti unutarnji procesi uopće nisu ugodni i to je jedino što većina zna raditi kako bi se prividno riješila te neugode, kako bi ispucali taj energetski naboj iz sebe. No, s ispucavanjem tog naboja radimo si ogromnu štetu jer se time odričemo svoje životne energije, odričemo se moći i sposobnosti da naboj transformiramo te da time energija ostane u našem sustavu. Energija nam treba za doslovno sve fiziološke, mentalne, emocionalne, društvene i duhovne procese na svim razinama našeg Bića. Što se događa kada sustavi organa nemaju dovoljno energije za rad i zamjenu starih stanica s novima? Događa se fizička bolest. Što se događa kada emocionalni sustav nema dovoljno energije za preradu emocija? Događa se emocionalna neravnoteža koja dalje utječe na fizičko zdravlje, socijalne odnose, mentalne procese… I da sad dalje ne idem u tom smjeru. Mislim da je jasno.

To što sam gore opisala je način na koji smo naučili funkcionirati. I ne smatram taj način niti zdravim niti uravnoteženim niti nečim što nas definira. Smatram da postoji drugi način i da smo sposobni naučiti ga.

Prije nego krenem na primjere, podsjećam da sam nedavno napisala tekstove o emocijama u kojima sam objasnila što su emocije te njihove funkcije. Sada samo kratko ponavljam. Emocije su energija i jezik pomoću kojeg duša komunicira s nama (iako je to nespretno rečeno, jer stvara dojam da smo „mi“ odvojeni od „duše“, a to nije točno). Ne postoji negativna/pozitivna emocija. Svaka jednostavno je takva kakva je i svaka ima specifičnu funkciju. Emocije ne treba kontrolirati, već je potrebno s njima surađivati. Usporedit ću suradnju s emocijama sa suradnjom s probavnim sustavom, kako bi podsvjesni dio bića bolje razumio što znači suradnja s emocijama. Naš probavni sustav postoji i svaki dan ga koristimo. Kako surađujemo s njim? Unesemo u tijelo hranu, prepustimo probavnom sustavu da odradi što treba odraditi, bez da se s time zamaramo i bez da o tome trebamo misliti i kad osjetimo potrebu da ispraznimo crijeva, odemo na wc i napravimo što treba. Ako primijetimo da nam neke namirnice smetaju, počnemo ih izbjegavati. Ako primijetimo da nam određene namirnice baš trebaju, unesemo ih u tijelo. To je suradnja s probavnim sustavom.

Kako onda surađujemo s emocijama? Osjetimo ih i damo im prostora da naprave što trebaju, bez da se zamaramo što bismo trebali, ne bismo trebali, što i kako moramo misliti i slično.

Krenimo sada na primjere.
Koja je prva reakcija kada saznamo da mi ili netko nama blizak boluje od neke teže bolesti? Strah.
Koja je prva reakcija kada se suočimo s gubitkom bliske osobe? Tuga.
Koja je prva reakcija kada nam netko prijeđe osobne granice? Ljutnja.

U slučaju da saznamo da bolujemo od teže bolesti i da zaista osjetimo strah, tjeranje da mislimo pozitivno je zapravo odbacivanje straha, odbacivanje onoga što sada i ovdje iskušavamo. Odbacivanje istine o tome kako trenutno stvari stoje djeluje kao odbacivanje vlastite moći i počinjemo se osjećati nemoćno. Kada se osjećamo nemoćno, nema šanse da osjetimo ljubav ma koliko god se na to tjerali. Ako dugo ostanemo u tom stanju odbacivanja onoga što osjećamo, počet će se događati upravo suprotno od onoga što priželjkujemo. Kada se događa upravo suprotno od onoga što priželjkujemo, strah je sve intenzivniji i ako se ne odlučimo na suradnju sa strahom, potiskivanje je sve veće, energetski se zaglavljujemo u glavi i pričama o „pozitivnom svijetu i ljubavi“, počinjemo živjeti u iluziji, a svijet iluzije je svijet u kojem nikad zaista nemamo moć nešto promijeniti i kreirati život po svojoj mjeri.

U tom istom slučaju strah je nešto najbolje i najblagotvornije što nam se može dogoditi. Zašto? Zato što je funkcija straha da cijeli naš sustav pokrene u smjeru traženja mogućnosti koje iz trenutnih programskih postavki ne vidimo. Ako strahu dozvolimo da napravi što treba, tada i svjesni um počinje primjećivati navike i obrasce koji su doveli do bolesti, a kada to primijeti, otvara se za traženje rješenja. Kad se otvori za traženje rješenja, moguće je pronaći ono što će pomoći tijelu da se vrati u ravnotežu, kao i aktivirati sposobnost samoiscjeljenja.

Za kraj ću još simbolički opisati što ovih dana iskušavam, usprkos preostalim unutarnjim otporima i obrambenim mehanizmima.
Sve je krenulo od spoznaje da si nikad nisam dozvolila slobodno osjećati ono što osjećam zbog programiranja iz okoline. Ako bih osjećala ljutnju, više bih se bavila mislima kako ne bih trebala osjećati ljutnju nego s onim što mi ljutnja pokušava reći. I tako sam krenula u kvantnu harmonizaciju s namjerom da s punim prihvaćanjem osjetim svaku pojedinu emociju. U jednom trenutku kao da su se sve te emocije povezale i spojile, a kad se to dogodilo osjetila sam Ljubav. Od tada promatram svaki i najmanji otpor od osjećanja bilo koje emocije. Čim ga primijetim otpuštam ga i radim upravo ono što je logičnom umu suprotno – ne radim ništa. Samo osjećam i promatram.

Kako možemo zaista osjećati ljubav, ako smo skloni bilo koji dio sebe odbacivati i osuđivati? Iz mog iskustva nikako, a sve ono što sam mislila da ljubav jest, iz ove perspektive, čini se kao da je bila samo moja priča i iluzija o ljubavi.