Ne razumijem one koji se boje godina. Bora, sala na trbuhu, sporosti…
Nikad nisam toliko živjela nego sada. Nekako sve više osjećam, a mirna sam.
Nekada sam željela da nemam puno emocija ili osjećaja… Bilo mi je to naporno i intenzivno. Ometalo me u svakodnevici i obavezama.
Danas je drugačije. Vjerojatno je stvar u prihvaćanju popraćenom mirom i tom divnom Radošću. Tu je valjda recept za Život.
Čak je to prihvaćanje obujmilo neizvjesnosti, čekanja, uznemirenosti i strahove. Ima ih, ali sam ih prigrlila. Čim ih čvrsto zagrlim, odlaze.
U miru.
Do koje smo godine djeca? Nema pravila. Djeca smo, nezrela i zabludjela sve dok se ne prihvatimo. Prihvaćanje sebe i Života i svega onog što nam najmiliji proživljavaju, daju zrelost. Tada prestajemo biti Djeca i postajemo Ljudi.
Nema tu onda ni ega ni ponosa, ni tvrdoglavosti. I to je neprocjenjivo blago Življenja…
