Ponekad, u životu moraš donijeti teške odluke. Ne, nije to odluka o promjeni posla ili stana.

To je odluka o sebi iznutra.

Prihvatiti vlastitu strast za životom i otvoriti srce.

Jedini put u radost. Stvarnu radost. Prihvatiti vlastitu građu: Ljubav.

Ljubav kao stanje, kao riječ s prvim velikim slovom, kao ozračje u kojem živiš i kao zračenje iz samoga sebe.

Nešto sasvim drugačije od onog naučenog i serviranog pod tim imenom.

Kad jednim počneš trgati okove i ljuštiti koru koja ti je obavijala srce, percepcija svega unutar i izvan tebe se promijeni.

Pojavljuje se mogućnost drugih perspektiva promatranja. Sve počinje dobivati drugačiji oblik.

Dugo sam se pitala, kako se riješiti prošlosti. Prošlost je učiteljica. Ona se ne ispisuje samo na koži, već i na srcu. Utisnuta je u kori oko srca.

Jedan od načina otpuštanja prošlosti je pročitati je oslobođenim srcem.

Tada iz prošlosti upiješ iskustva, a nju možeš otpustiti. Prošlost zaslužuje zahvalnost, poštovanje i Ljubav. Jedino se je tako možeš riješiti. Ispisati zlatna slova: “hvala, volim te”.

To se ne može isforsirati i odglumiti. To se mora stvarno dogoditi. I treba si dati vremena.

Moji duševni zadaci postaju sve teži. Vjerojatno se Nebesa pobrinu da mi daju ono s čim se mogu suočiti.

Doista  je tako. Što više idem dalje, dolazi sve teži zadatak, a u meni se budi radost, jer netko ima sve više povjerenja u mene.

S druge strane sam nagrađena, zaštićena.

Što mi se više srce otvara, to je više, oko mene, ljudskih bića otvorenog srca.

Provela sam desetljeća uz zatvoreno srce.

Teško je sebi priznati da se i moje zatvorilo.

Danas sam jača od bilo kojeg zatvorenog srca, a do nedavno sam se gušila i ubijala zbog neljubavi.

Bilo je bolno razbiti prvi okov. Jer sam znala da ću mnogo toga oko sebe izgubiti. Bolno je toliko da sam mislila da će mi se grudi raspucati. To je bio prvi okov. Svaki sljedeći mi je uz bol donosio radost. Jer sve što sam izgubila, bila je samo iluzija.

Iluzije više ne želim. Iluzije daju lažnu sigurnost u koju se ljudsko biće ušuška i vene. Umire.

Kad sam razbila prvi okov, žudjela sam za daljnjim razbijanjem. Kao ovisnik za opijatom… Ali s jednom velikom razlikom: strpljenje. Umjesto nemira, useli se mir. Umjesto čekanja, useli se prihvaćanje.

Onda nagrada, velika i divna nagrada: nema žaljenja i nema osude. Nema straha. Stanje Ljubavi sve češće i snažnije.

Put je to. Put, na kojem je sve više svježine i lakoće, a zadaci sve teži i kompliciraniji.

Otvoreno srce samo sebe nagrađuje slobodom, ritmom koji se mijenja i sve otvorenije, jasnije i radosnije lupa po svim zatvorenim sferama. Kuca na mnoga vrata i ona se otvaraju, a zatvorena se ni ne percipiraju, jer je to Ljubav.

Bistra, jasna, otvorena, blagotvorna i iscjeljujuća.