Uvijek i uvijek si okružen onim što jesi. Pomnim promatranjem i prihvaćanjem viđenog, saznaješ o svojim najskrivenijim dijelovima. Srce će to prihvatiti. Srce je najmoćniji organ ljudskog bića na svim poljima.
Srce prihvaća i utiskuje sve u dušu. Duša prihvaća i zahvalna je, a onda se prima svog duševnog posla.
Jedini dio ljudskosti koji to ne mora prihvatiti jest naš ego, naš um. Ego i um su takvi gnjavatori i ako ih ne stavimo u kontrolu i ne surađujemo s njima na dobar način, stavljaju nas u stanje nedoumice, umora, osude, krivnje i prekomjerne brige i troše naše vrijeme.
Kad promijenimo percepciju i stav prema životu, kao da smo se ponovo rodili i ušli u novi život. A onda i svaki novi dan postaje novi život…
Sve češće ostajem bez daha od zahvalnosti. Provjerim prošlost prije šest mjeseci ili dvije ili pet godina… i zadivim se nastalim stanjem. Možda to izvana ne izgleda previše različito, već se moje unutarnje stanje promijenilo: prisjetim se generalnog osjećaja onda i danas…
To mi je izvrsno mjerilo, izvrsna provjera unutarnje promjene i napretka. I kako da ne budem zahvalna? Ostanem bez daha, promatrajući gdje sam danas, nakon svega…
Slavlje duše… Osjećam slavlje duše kako me prožima. Radost. To je znak da sam na dobrom putu.
