Tek kad ljudsko biće izađe iz forme ovog svijeta, može uočiti pravu svrhu postojanja. Čula sam sto puta rečenice: “Ah, što ti je život… samo tren. Rodiš se, mučiš se i onda umreš…” Je li doista tako?
Ili mi prolazimo kroz život toliko slijepi i gluhi, da ga ne živimo u potpunosti? Ne stigne život protjecati kroz nas… Do prijelomnog sam trenutka živjela kao u nekom snu, nesvjesno, bez kontrole nad sobom. Vodio me loš san. Vodili su me drugi ljudi. Ili, bolje rečeno, potrebe drugih ljudi.
Stvari se mijenjaju kad odlučiš upoznati samoga sebe. Nitko se baš ne poznaje u potpunosti…
I onda sam shvatila: život nije potraga za Ljubavlju. Tu se samo troši naša duša. Umara se. A Ljubav ne dobiješ…
Mi već jesmo Ljubav. Ne trebamo je tražiti. Ovdje je. Ovaj je život izražavanje Ljubavi, one koja jesmo. Ovaj život je učenje da sve što činimo, bude iz Ljubavi. Da s Ljubavlju primamo i dajemo. Da je unesemo u svaki tren, u svaku riječi i svaki čin.
Da svaku propadljivu stvar ovoga svijeta obogatimo Ljubavlju. Da uvidimo gdje se trebamo predati i od čega otići. Da znamo procijeniti, gdje je naš Dom.
