Svijet je onakav kakav ti je u glavi. Postoji metafizičko pravilo da zapravo vidiš sebe dok gledaš svijet…
Ne treba biti zaluđen s pozitivom i da je sve ružičasto, jer to nije stvarnost. To nije ni u skladu s nama, jer da smo potpuno pozitivni i ružičasti, ne bi bili ovdje. Bili bi u pozitivnom i ružičastom svijetu.
Isto tako, možemo biti depresivni, ogorčeni, preplašeni i pesimističnih pogleda na apsolutno sve, pa nam je onda cijeli svijet takav. I svi ljudi.
Posljedica toga je da ne vidimo radost i boje svijeta i da ne vidimo dobre, časne i krasne ljude. Bivamo čak uvrijeđeni kad nam netko kaže da nije sve crno i da ima i drugih boja. Možemo i ne vjerovati životnim entuzijastima da su stvarno “svjetli” i optužiti ih da lažu.
Kako god da okreneš, sve je u našoj glavi. Uvijek. Sve je u našim viđenjima, uvjerenjima, emocijama i osjećajima. Vjeri.
Mnogi potroše sebe i svoje dragocjeno vrijeme na razuvjeravanje drugih da je baš onako kako su oni vidjeli stvari. Vole se baš raspravljati i uporno se trude “pobijediti” u bitci u kojoj nema ni pobjednika ni poraženih, samo smislenih i besmislenih. Neki prelaze sve granice pa od sebe i međuljudskih odnosa naprave cirkus, ruglo i lakrdiju.
Više im je bitno što drugi misle i osjećaju, nego oni sami.
Kad se čovjek svemu tome može dobronamjerno nasmijati, ne gubiti ni jedan djelić sebe ili ne primiti tuđe smeće, taj je sretan i radostan čovjek. Ide svojim putem, sa zdravom empatijom, ali i sa zdravom bešćutnosti pred gluposti.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
