Zamisli život u kojem brineš za sebe, uranjaš u sebe i otkrivaš nepregledne Svemire. Beskonačnost… Ozdravljuješ, iscjeljuješ svoje dijelove koji sežu u duboku prošlost, idu u širinu sadašnjosti. Zamisli…
Zamisli, kako nema vanjskih utjecaja, koji bi mogli poljuljati tvoj put. A onda zamisli voljene oko sebe, kako si tu za njih sa svojom Ljubavlju i daješ im podršku. Podršku srca, uma, duše…
A onda zamisli da to čini svako ljudsko biće. Ne brine tuđe brige, ne “gura nos” u tuđe živote, već je tu s prihvaćanjem, bez osude… Može li se uopće živjeti sklad, bez takvog življenja, bez remećenja puteva drugih? Zamisli “zajedničke projekte”, kad više ljudi ima zajednički cilj i ide k tome. Bez otimanja, ljubomore, isticanja sebe, prevara i trikova… Kad se hoda čistog obraza…
Zamisli taj mir. I tu radost svakog koraka. A onda zamisli gdje je duša varalicama, onima što bi se popeli na kraljevski tron i imali jadne podanike, zamisli one što im je sfera srca manja od makova zrna, a um radi samo u smjeru grabeža. Osjetiš li tugu zbog protraćenih darova i talenata, ugrađenih u svako ljudsko biće? A znaš da potencijali svijesti stoje i čekaju. Jer si i ti takav bio…
Pa zamisli ljude koji se boje pogledati u sebe i brinuti svoju brigu. Ili one što misle da život pada odnekud, bez njihovog utjecaja iz srca i duše, nasumično, upisano tko zna čijom sudbinskom rukom. I što god hoće i želi ljudsko biće, to dobije.
Uvijek je tako. Kad se malo dublje razmisli. To shvatimo tek kad uronimo u sebe. Uranjamo u vlastito srce i virimo u vlastitu dušu… Tu je izvor. I baš je tako, kako mora biti.
Kad jednom maknemo predznak “dobro” i “loše”, vidimo savršenost života. I sve “loše” postane ispit, koji smo sami tražili, a ono “dobro” bude ocjena. Plodovi života. Što drugo reći, nego: “hvala ti Živote!”
Zrelost je najdivniji period života. Traje od trenutka uspostave nevezanosti i neovisnosti srca i duše. Kad Ljubav osvoji cijelo naše biće.
