Duša je blaga, inteligentna, tiha, razumna i beskrajno strpljiva.

Čeka ona svog čovjeka, mirno i strpljivo da on shvati….

Duša nema vremena. Ona ima beskrajnost. Nema ljudskih potreba, nema ega i nema ljudskih želja.

Duša je svjesna svrhe svojeg Postojanja. Nju je stvorio Stvoritelj, Kozmos, Postojanje i sam Život. Čista esencija Sunca, Mjeseca, Zemlje i Dobrote. Inteligencije.

Ona je Bog u malom. Ne, nije replika i nije imitacija. Duša je mali Bog.

Ona će čekati svaku budalu koju ima. Svakog glupana, tvrdoglavca i maloumnika i neće tog svog jadnika od čovjeka niti osuditi, niti kažnjavati niti mu pametovati.

Ona će čekati jer ima beskrajno mnogo vremena, strpljenja i ideja. Ona će mnogostruko pokušavati i izostanak pobjede neće smatrati gubitništvom. Jer ona nikada ne gubi.

Boli dušu džon za pobjede, dokazivanja, pokazivanja, za materijalne i fizičke “divote”. Jer ona zna, shvaća, i uvijek, baš uvijek služi Ljubavi, Ljepoti i Dobroti.

Zato, trpi ona svaku svoju budalu. Svakog svog jadnika. Svako svoje izgubljeno dijete.

Jer, zna. Ona zna i kad bi bar svatko od nas poslušao njen tihi, inteligentni, nenametljivi i dobronamjeran glas, barem 20% svog postojanja (a tih 20% možemo oduzeti hranjenju ega, bez imalo bojazni), pretvorili bi se u beskrajno sretne ljude.

Sreća, radost i užitak Života, bez dokaza.

Volim svoju dušu. I znam da me nikada nije prevarila, iskoristila i nikada mi nije licemjerno šaputala gluposti…

Glupost je stvorio čovjek. Hajd’ da i on nešto stvori…. a ostalo? E bez duše ništa i ne postoji…