Život me naučio da se ne dam omesti. Lijepo, mirno i staloženo mi je rekao da se držim svojih uvjerenja i mijenjam ih po vlastitom iskustvu, ako baš treba.
O tome se ne raspravlja.
Svatko tko se želi raspravljati, vjerojatno ima jedan ili oba od dva cilja. Jedan cilj je da je u svojoj nesigurnosti željan potvrde od drugih ljudi. Drugi je cilj nametanje svoje volje drugima. “Ja sam u pravu i nitko drugi.”
Vjerojatno, godine ovog života, godine u kojima se stvarno živjelo, radilo i promišljalo, donose jedan mir i suživot s vlastitim shvaćanjima i uvjerenjima. Jednostavno, prikupiš zrnca svoje osobne mudrosti i ne želiš ih izlagati miševima koji to grickaju i razvuku po pustim poljima.
Kažeš ono što misliš i osjećaš i ne raspravljaš o tome. Napadače samo mirno poslušaš i odeš…
O miru i radosti, koje imaš u sebi, ne raspravljaš. To živiš i ne trebaš se nikome dokazivati.
Odavno sam shvatila da svako dokazivanje je zapravo odraz očaja, nesigurnosti i povrijeđenosti.
Ljudsko biće je najnježniji, najnesigurniji i najjadniji stvor na ovoj planeti. Često živi u prošlosti i propušta sadašnjost i svoju vlastitu stvarnost. Tako kreira nezavidnu sudbinu. Ili, bolje rečeno, kreira jadnu verziju sebe.
O blagodatima i plodovima samoga sebe se ne raspravlja. Samo se je. Biva. Uživa i raduje.
Tko to nije prošao, taj se još uvijek bori protiv sreće drugih ljudi.
Jer je u svojoj “mizeriji” usamljen.
