Samo sam žalila tu ženu. Vidjela sam ispod tmurne osobnosti cijeli jedan Svemir i mnogo talenata. Imala je vrlo visoku inteligenciju i odličan osjećaj za pravednost. Toliko ljepote ispod umorne vanjštine.
Znam da sam samoj sebi rekla da ne želim nikada biti kao ona.
Kao da si posadio ružu u hrpu korova i gledao je kako umire, a ja nisam htjela umrijeti kao ona.
Svaka je žena predivna ruža i širit će svoju ljepotu i miris u okolinu, ako joj ne oduzmeš pravo života.
Njoj su oduzeli i meni su oduzeli. Ono čega se najviše bojiš, dogodi ti se.
Unatoč obećanju samoj sebi, ja sam umrla. Umirala svakodnevno, nemoćna samoj sebi pomoć’.
Onda iz vedrog neba grom! Odjednom me netko vidio kao ženu, kao osobu koja može stvarati.
Trebale su godine da dopre do mog uma i srca. Jednom kada je doprla do mene spoznaja da moram živjeti, disati, voljeti i stvarati, započeo je proces, koji je nemoguće zaustaviti… Kad je započeo, više mu nije bilo kraja i traje još uvijek…
Nadam se da će trajati do kraja ovog zemaljskog života. Ako je moguće i dalje.
Spoznala sam Čudo. Čuda se događaju svaki dan. Sinkroniciteti, svaki dan. Radost, svaki dan.
Svaki dan otkrivam i Zemlju i Nebo u sebi. Nisu oni samo izvana. U nama su. U svima.
Pa ih onda otkrivam u drugima… Divim se.
Pitam se : kako je moguće doticati Zemlju i Nebo, a ne biti svjestan da su oni naša građa… Satkani smo od njih. Tako ih lako zaboravimo, a oni nas nikada.
