Što god mislili o sebi, a često mislimo kako smo mi ti povrijeđeni i kako smo baš mi u pravu, proces otvaranja srca ide svojim tokom i ništa nas ne pita. Taj nas proces ne želi zaštititi od boli. Dok ne počne otvarati srce, nekako je čovjek sklon sebe staviti na jednu stranu, a ostatak svijeta na drugu. Pa se vodi borba…

Malo je ljudi koji si priznaju svoje greške. Unutar sebe se pitaju sve i svašta i što bi bilo da su se drugačije ophodili prema sebi i drugima. Tu se pojavljuju osjećaji krivice, nabijanje krivice drugima i osuda sebe i drugih. I to je u redu. Ali samo kao pokazatelj područja koje moramo rasvijetliti. Ako to zanemarimo, samo smo još loših emocija zakopali u sebi i otvaranje srca se ne dešava.

Svaka laž, svaka manipulacija, svako skrivanje, zanemarivanje emocija koje se pojave, svako gajenje iluzija, svaki čin koji ima skrivenu namjeru, svaka želja koja može drugu osobu povrijediti i još mnogo toga, dodatno gradi trnje oko našeg srca. Na to trnje se možemo gadno nabosti. Na to se trnje mogu nabosti i svi drugi. Najčešće nedužni i nevini u odnosu na nas. Dublje gledajući, oni i nisu nevini i nedužni u odnosu na sami sebe. To zadire u njihovu karmu, njihove odluke i ugovore duša, u njihovo otvaranje srca…

Teško je shvatiti da smo svi na ovom svijetu male stanice jednog ogromnog, veličanstvenog organizma. Organizma koji je dugo bio bolestan i odlučio je ozdraviti. U ovo je vrijeme ta odluka dobila svoju vidljivu formu, jer su mnogi osvijestili potrebu za otvaranjem srca. Mnogi su ljudi shvatili da dualnost u kojoj živimo, nije prirodno okružje Čovjeka i mnogi znaju da postati pravim Čovjekom zahtjeva jako puno rada, osvještavanja i kaosa da se pokrenu stvari u dobrom smjeru.

Što god da se događalo na globalnoj razini, svaki proces počinje osobno i individualno u nama samima. Drugim riječima, svatko se mora pobrinuti za samoga sebe. Svatko mora pogledati u svoje vlastito srce. Svatko se mora baviti sobom, a ne drugim ljudima. Treba osvijestiti da smo sami sebi najveći i najvažniji posao u vlastitom životu. Za otvaranje srca, svakodnevno i kroz cijeli naš život, pojavljuju se prilike. Pri odluci da otvorimo svoje srce u potpunosti, te prilike napokon percipiramo.

Život uvijek i baš uvijek, pruža takve prilike. To može biti mnogo neugodnih iskustava, a pojava ugodnih iskustava je pokazatelj da imamo svu podršku Nebesa. Ona znaju koliko mi možemo podnijeti. Nebesa se brinu da nas ne slome. Osjećaj slomljenosti i “puknuća” se javlja zbog naše izuzetno velike tvrdoglavosti, uporne vrtnje jednog te istog “filma” iz kojega ne želimo izaći. Taj “film” još zovu “zonom komfora”. Taj “film” ima i drugi naziv: “bijeg od samoga sebe”.

Tko je krenuo u proces otvaranja srca, osjetit će puno boli. Ali ta bol ne ide prema unutra, već prema van. Ta bol je slična onoj boli, koja se javlja pri zacjeljivanju rana. To je dobra bol. Ona nas ne lomi i ne uništava. Ona nas oslobađa i otvara. Rane zacjeljuju iznutra prema van. Ne više izvana prema unutra, skrivajući gnojne otoke i čineći još više rana i bolesti našoj duši.

Napokon sam stala sama sa sobom i pogledala sve rane koje su se stvarale tijekom života. Uopće nisu toliko strašne i neizlječive. Strašno je bilo samo negiranje njihovog postojanja. To je jedino strašno. Kad samome sebi ne priznaješ da postoje. Kad sam sebi govoriš da ih nemaš i da si snažniji od njih. To je strašno…

A iscjeljivanje, priznavanjem da uopće postoje, pojavljuju se predivne mogućnosti iscjeljenja. To je uvijek Ljubav. Kroz sebe, kroz ljude, kroz Življenje, kroz vjeru, kroz najveću, sveobuhvatnu i raznoliku Inteligenciju koja stvara Život…