Dok nisam u tome, nemam pojma… mogu shvatiti tek kad imam slično iskustvo.
Što god bilo, Život mi daje prilike vidjeti stvari iz različitih perspektiva.
Nekako, dođe s godinama i ravnodušnost i prihvaćanje i sasvim drugačije sagledavanje životnih vrijednosti.
Ide to tako… kažu da se to zrelost zove. A opet zrelost nemaš, ako si ubio dijete u sebi.
Shvatila sam da pamtim samo ono gdje je srca bilo. Gdje se s dušom surađivalo.
Pamtim samo ljude koji su me voljeli i koje sam ja voljela. Drugi su samo, kao glumci ili glumatala, odigrali neke uloge. Kao usputni likovi, koji nemaju duše.
Najbliži su uvijek uz nas, čak i kad odu… Njihovo se srce osjeti ma gdje bili, u bilo kojoj dimenziji. A oni bez duše mogu sjediti pored nas, a da ne osjetimo ništa.
Tako to ide.
Kad nedostaje iskrenosti, kao da ne postoje i kao da nikada nisu postojali.
Ništa vrijednosti nema, ako nema Ljubavi.
Ako ima Ljubavi, nitko ne mora raditi ništa posebno. Ne mora ništa dokazivati i pokazivati. Samo slijediti svoje srce.
Ako Ljubavi nema, ni jedan čin, ni jedna riječ nema vrijednosti. To je jednostavno laž. Laž je samo izostanak istine i iskrenosti. Nula.
Laž je izostanak Ljubavi.
Postoje i druge vrste laži… Ponekad lažemo iz Ljubavi, kad ne želimo nekome uništiti snove ili slomiti srce. To je onda stvarno iz dubine duše… A možda je to samo strah ili (samo)sažaljenje pa ni tu ljubavi nema.
I što dalje idem, vidim da pravi ljudi i prave stvari uvijek putuju s nama…
Zahvalnost za ono što čovjek ima, donosi mu u život autentične i potrebne pojave.
Sve što je od Ljubavi građeno jest ono što nam svima stvarno treba.
Ostalo su samo puste priče…
