Izgledaš kao da ništa ne trebaš- prene je iz razmišljanja ugodni bariton. Ona mu pokaže rukom slobodni stolac.
-Sjedni. I ne trebam. U ovom trenutku ne trebam baš ništa.
-Čak ni moje društvo?- nasmije se od srca i sjedne nasuprot nje.
Po prvi puta ona vidi koliko je zapravo lijep. Oči mu se smiju. Pogled mu odluta po ostalim stolovima, tek toliko da vidi cjelokupnu situaciju, a onda ga vrati na nju.
On je slobodna duša. U potpunosti.
-Zarobljeni žele zarobiti- ona mu potiho kaže.
Pogleda je kao da je očekivao njene riječi, kao da je on postavio pitanje, a ona odgovorila.
Kako je usput naručio cappuccino, već mu stiže za stol. Konobar postavlja šalicu uz njenu, ne ispred njega. Ugura račun ispod pepeljare brzinom munje i jednako brzo nestaje. Ona uzima njegovu šalicu i stavlja je ispred njega.
On se smije. Ovaj put i očima i usnama. Cijelim licem.
On je njen brat. Ne biološki. Brat po duši. Malo riječi upotrebljavaju. Mogli bi satima šutjeti i tako voditi vrlo živ razgovor. Konstruktivan. Mogli bi šutnjom dogovoriti šetnju, izlazak ili isplanirati narednih sto godina.
Uživaju u stankama. U stankama govore. Rečenicu, dvije, tri. Ne više.
Ponekad samo stanu jedno uz drugo i puštaju da im sva tijela razgovaraju.
Nikada ne pričaju reda radi. Misle, osjećaju, a onda tek izgovaraju zaključke.
Ona voli pričati. Ponekad bez veze, bez kraja i konca. Ali, ne s njim. Tišina je toliko dragocjena i ne želi je trošiti.
Želi je slušati.
Tako sve kažu i dogovore.
Ustaju od stola, ostavljajući novac za kave.
Rekli su si baš sve do sljedećeg susreta.
