Pravednost, poštenje, čast, ljubav prema Svemu, dobrota, senzibilnost…

Izostanak ovih osobina i sadržaja, od čovjeka ne čini Čovjeka. Čini polučovjeka.

Inteligencija… raznih je vrsta i podvrsta. Umna, emocionalna, duhovna, duševna, socijalna, inteligencija srca…

Svi smo ranjeni. I svi smo ranjivi.

Izostankom Inteligencije, postajemo plodno tlo za “žiže “. Malene plamičke zla.

Plamičci zla se stvaraju tamo gdje je izgubljena bitka za ravnotežu dobra i zla u nama.

Nismo anđeli. Ne bi se ni rodili ni hodali po ovoj Zemlji, da smo anđeli.

Ljudi smo. Tkanje Ljubavi i ljudskih niskih strasti.

Ako u životu susrećemo ljude koji imaju izostanak ili malu količinu Inteligencije, pred nama je otvoren divan životni zadatak. Taj zadatak je jednostavan: unatoč shvaćanju da postoji izostanak Inteligencije, ne smijemo osuđivati. Radi sebe samih.

Dobro je osuditi, tek toliko da vidimo koliko je osuda odvratna i nepotrebna.

Onog trena kad prestajemo osuđivati, mnogi koje smo osudili, izlaze iz naših života. Potreban je oprost. Najvažnija pojava u našem životu.

Mnogo se govori o toleranciji kao lijepoj ljudskoj karakteristici. Tolerancija je samo predfaza stvarnom oprostu.

Oprostu sebi i drugima. Kad se oprosti, toleranciji više nema mjesta. Toleriramo li i dalje ono što nas povrjeđuje, tada postajemo sami sebi najgori neprijatelji.

Mnogi ljudi traže kazališne daske i publiku pred kojom će izvoditi svoju jadnu predstavu. Bez publike su ništa. Takvi nisu došli do sebe.

Svatko se za sebe mora izboriti i ne biti publika lošoj predstavi. Treba se suočiti s vlastitim licemjerstvom i lažima. To svi imamo.

I dokle god se ne suočimo sa sobom, bit ćemo publika, iskorištena za nečije niske strasti.

To je sve gubitak vremena.

I onda čujem, mnogi se žale, kako ih muče i iskorištavaju gluplji, ružniji i poremećeniji od njih samih. Teško je to realno procijeniti… Ma kako izgledalo. Ljestvica gluposti i količine duševnih poremećaja sigurno postoji, ali teško da ljudsko biće može i smije to vidjeti. To je ipak za više sfere svijesti.

Unatoč tome, imamo sebe, svoje srce i um, svoju percepciju onoga što osjećamo. I to nam je putokaz.

Uvijek se imamo pravo maknuti iz tamne sfere ljudskih niskih strasti.

Malo toga je onako kako izgleda.

Stvarnu istinu možemo vidjeti iz vlastite duše.

Jer, to je jedino što imamo. Duša je naša srž koja će uvijek, baš uvijek, težiti čistoći.