Dođe mi tako, svakih dva-tri mjeseca da napravim “resume”. Tek toliko da vidim gdje sam. Kakva sam. Kako stojim (ili plazim)…
Dogode se promjene, ali tek sam ih svjesna kad se uobliče, završe, daju neku boju i miris mom životu. Kad se događaju, nisam baš svjesna… Treba čovjek stati, da bi se mogao osvrnuti. I vidjeti što je iza.
Moram priznati da imam više sreće nego pameti. Opet i ta pamet nije bezazlena…
Sredilo se sve. Nemam pojma kako to izgleda, ali osjećam. Mir. Zadovoljstvo. Isparili strahovi. Ne i potencijali.
Ali, ih se više ne bojim.
Pustila sam da Život posloži i vidim da je to najbolje. Vidim tu Inteligenciju koja slaže stvari po duhu, pameti i kako obuhvaća sve oko sebe. Nisam se opirala. Nisam silila. Nisam se “petljala”…
Eto, tako, sitnice pokažu pravo stanje. Nekako je sve eksperiment. Ovaj život, ovi međuljudski odnosi, tijek stvari, posao, obaveze…
Taj osjećaj… Da je sve u redu. Ma može se svašta događati, i nema čovjek pojma što je, ali na kraju ostane to duboko čuvstvo: da je sve u redu.
O da, bune se ljudi. Svi bi nešto. Bore se, trgaju, smišljaju planove…
Na kraju je onako kako je duša pristala. Odredila. Stavila “u zakup”.
