Kažu da ranjeni ranjavaju. Ranjena životinja ujeda. Čak i kad joj želiš melemom vidati rane… Ponekad ranjeni zatvore oči. Zatamne stvarnost i počnu živjeti sliku sreće. Zašto smo toliko skloni prikazivati uljepšanu i lažnu stvarnost?
Možda u dubini osjetimo sram, ako je naša stvarnost loša ili teška? Ljudi vole osuđivati. Možda osjetimo strah da će nam netko reći: “budalo!” I čemu sve to?
-Kako si?
-Dobro. Super. Savršeno. Sjajno!
Natjerani na potez u životu, prisiljeni na promjenu, opravdavamo riječ i čin, uvjeravajući sve oko sebe da je to ono pravo… Sebe uvjeravamo da je to baš ono što nam treba…
Ali, što je u duši?
Kako je ispitati, što ona stvarno misli o tome? Dok se duša koprca u nedoumici, iako ona sve zna, grlo proizvede tonove, više za pola oktave. Postoji poseban ton laži. Posebna boja. Iritira centre u umu za detekciju istine.
Sve što nije Ljubav, laž je. Jadna, licemjerna, iskompleksirana laž… Pretjerana. Predozirana. Zvuk kojem prirodno ne vjeruješ… Ali sve se vidi i sve se zna.
Neinteligencija ne vidi i ne zna da je otkrivena, jer ne percipira inteligenciju. Ne može pojmiti da inteligencija uopće postoji. A inteligencija, svih naših tijela, razlučuje istinu od laži.
A ljudi govore na sve moguće načine. Riječ je samo pomagalo, ekspresija istine i laži. Čovjek govori hodom, izrazima i bojom lica, pokretima ruku, odjećom koju nosi, ponašanjem kose na glavi i s tisuću drugih jezika…
Preuzimanje energije nečeg što ne postoji… Hoće li nepostojeće postati postojeće? Možda vjerujemo da gluma i glumatanje mogu postati autentični, istiniti?
Ranjenost. A ranjenost je često samo obični, jadni, gladni ego… Istina je strašan neprijatelj ega. I dok umire ego i spušta se na razinu sluge, rane zacjeljuju. Samo tada. I čovjek doživi oslobođenje.
Osuda? Tko osuđuje? Hoće li borac života ili onaj koji neprestano raste, uči i napreduje, osuditi? Nije li osuda samo kočnica za rast i dobru promjenu? Jedna mala osuda zaustavlja cvjetanje i uništava ono što je izraslo i gradilo se.
Svaka osuda odmiče čovjeka od svog uporišta. Dok se bavi drugima, zanemaruje svoje izdanke. Pa izdanci venu i nestaju. Postoje dvije vrste ranjenih. Jedni lažu, a drugi se iscjeljuju. Ovo je vrijeme podijelilo i ranjene na kategorije.
A svatko, kad tad, ostane sam sa sobom. I preispituje se. Prožvakati vlastite greške i padove i ispljunuti. Osloboditi se. Laž je okov. Mnogo okova. Zadržavanje nepriznatih grešaka je okov. Neotpuštanje je okov. Neoprost je okov. Nesvjesnost je okov. Osuda je okov.
Laž je okov. I onda shvatiš da sve što Ljubav nije, okov je.
