Koristimo se prostorima, plodovima, stvaramo i razaramo, gradimo i uništavamo i ništa od toga ne ostaje u našem posjedu.

Što ustvari uopće imamo? Život? On je posuđen. Darovan na neko vrijeme. Talenti, darovi? Sve je posuđeno.

Sretni smo ako uopće otkrijemo pokoji svoj talent. Sretni smo ako nam itko od ljudi daje podršku u životu. Sretni smo ako nismo gladni, žedni i ako nam nije prehladno ili prevruće. Sretni smo ako stignemo do toaleta na vrijeme.

Sretni smo ako se možemo smijati ili plakati. Sretni smo ako netko stane uz nas takve kakvi jesmo.

Jedino što stvarno možemo imati jest mir.

Ona kletva “dabogda imao pa nemao” je realna za mir. Izgubiti mir je najgore što se čovjeku može dogoditi. Sve ostalo nije u našem “imanju”. Kad umremo i tijelo vraćamo zemlji.

Mir se stvara. To stvaramo sami. Mir nam nitko ne može pokloniti. I mi sami možemo otkloniti svoj nemir. Ako ga osjetimo, pokazat će nam se smjernice otkuda dolazi. I u tom smjeru možemo djelovati.

Ništa mi nemamo. Ni materijalno ni poslove ni ljude. I ako mislimo da imamo, sve to u jednom trenu može nestati.

Samo ego misli da ima. Pa se napuhne.

Baš kao balon stoji, lebdi, jer je prazan iznutra.

Duša zna da nema ništa. Nije joj ni stalo…

Duši ne treba da ima,

samo da postoji, daje i prima.

Ako nemamo mir u sebi, što onda imamo?

Možda želje, ego i iluzije da smo posjednici.

To je sve ništa…

Mi nemamo dušu. Mi smo duša. I to je sve.

Duša kad je mirna, onda je SVE.