Život bi trebao biti jedna šumske staza, s travom, kamenčićima i zemljom, koja se uspije i pada, kako prolazimo kroz šumu Života. U toj šumi Života su mnoge staze drugih ljudi, tamo je mnogo toga, što nam nije namijenjeno. Jer ono što nam je namijenjeno, jest na našoj osobnoj stazi. I na njoj ima dovoljno svega, što nam je potrebno.
O da, past ćemo mi na svojoj stazi, oderati koljena i dlanove, dizati se, koračati, stati ili potrčati. Jer to je Život. Dokle se god vidimo na toj stazi, dokle god koračamo, živimo. Smijemo se, plačemo, pričamo, razmišljamo… Ne letimo i ne puzimo, ne stojimo predugo.
To je Život…
Pratimo neku svoju stazu. Odredili smo je u nekom trenutku, kad smo odlučili živjeti ovdje.
I ma koliko šuma bila krasna, mistična, tajanstvena i privlačna, ne bi trebali napustiti tu svoju stazu, bez karte, bez putokaza ili nekih uputa. Bez vodiča ili iskustva kretanja u nepoznatom…
Mogli bi se izgubiti, mogli bi oteti staze i prostore drugih ljudi. Mogli bi potrošiti svoje i tuđe vrijeme, energije i sudbine. Mogli bi činiti “kozmičke greške”.
Ne možemo i ne smijemo živjeti tuđe živote… Često to činimo. Često glumimo. Često ne vidimo svoju osobnu stvarnost. Zadiremo u svoju i tuđu povijest.
Stvaramo izvitoperene slike svoga i tuđih Života.
Staza, koju smo dobili, je ona koju smo dogovorili i ugovorili. Sa Životom.
I imamo zadatak. Imamo ciljeve. Rodili smo se da to ispunimo.
Prvi zadatak je da otkrijemo svoj osobni zadatak i koji nam je cilj.
Svaki odmak od svoje osobne staze je neka vrst poremećaja. To je bavljenje tuđim životima, to je prosuđivanje i osuđivanje tuđeg posla, tuđih staza.
To je zarobljavanje sebe. To je gubitak sebe. To je remećenje Života drugih.
Tako nastaju ratovi, agresije svih vrsta, otimačina, krađa, gubitak identiteta, tako se stvaraju blokade unutar vlastitog bića i nažalost drugih bića, tako se žive lažne slike i lažni životi.
Koliko smo odmakli od samih sebe?
Zamišljam šumu Života, svemirsku, nepreglednu i bogatu apsolutno Svime. Sa Svjetlom i Tamom. S kaosom i redom. U svim bojama, sa svim zvukovima, mirisima… Raznolikost.
I samo jednu autentičnu i jedinu stvarnu i željenu pojavu: Ljubav.
I vidim kako se stvara i razara.
Upravo onako po redu. Ljubav stvara. A sve što Ljubav nije, razara se i nestaje.
I što je god propalo, propalo je zbog nedostatka Ljubavi.
I što se god stvorilo, a opstalo je i gradilo se, bilo je od Ljubavi.
