Sve mi trebamo. Čak i ono što ne želimo. Sve su to iskustva koja nas formiraju. Sam naš oblik koji se stvara ovisi o nama. Kako percipiramo, koji su nam motivi i namjere.
Kad sam loša iskustva stavila pod “potrebna”, otvorio se jedan sasvim drugačiji svijet ispred mene. Mogla sam i drugačije… i često sam razmišljala zašto nisam drugačije percipirala i postupala.
Ipak, sve na ovom svijetu možemo procijeniti po plodovima. Nisu to materijalni plodovi, već to su duboka čuvstva koje sadržimo u svojoj nutrini. U onom dijelu u kojem si svoj, sam i voljen. To je sfera, esencija u kojoj je jasan i potpuno otkriven odnos prema samome sebi. Kako se vidiš, koliko se prihvaćaš i kolika je nada da ćeš postati još bolji čovjek.
Mnogi nikada ne postanu svjesni te unutarnje sfere. Cijeli se život “kače” za druge i budu određeni drugima. Dozvoljavaju da ih oblikuju drugi ili osobne niske strasti. Ne bi čovjek vjerovao kako se lako ljudsko biće može prodati. Po niskoj cijeni… jeftino.
Mnogima uopće ne pada na pamet da se pozabave s tom svojom esencijom. I ne znaju, kad je tu sređeno, pospremljeno i očišćeno, sve drugo se samo slaže.
Život nosi svoje, a mi smo tu da uredimo kaos…
Gledam neku seriju i spominju Boga… Jedna rečenica mi je ostala duboko urezana, parafraziram: Bog nije tu da spriječi zlo, On je tu da nam pomogne savladati zlo.
Kad ljudsko biće sredi tu svoju unutarnju sferu, može prihvaćati sve oko sebe. Takvo kakvo je. Tada može izvući ono dobro iz svega i iz svih. Upriličiti najbolju verziju svega.
Sve verzije nečega su na istom mjestu. Multidimenzionalno posložene jedna na drugu, jedna u drugu… Istakne se ona kojoj damo moć, energiju i koju vidimo kao svoju.
Oko nas se može rušiti svijet. Može izgledati kao Armagedon. Ako smo sebe iznutra posložili, mi se u svemu tome možemo dobro osjećati. Ne gubimo ni vjeru ni nadu niti onu sigurnu, stabilnu radost života.
Život nam se može urušiti kao kula od karata u jednom jedinom trenu. Ono što ostaje je ta esencija, unutarnja sfera gdje obitavamo mi. Goli, neskriveni, nepokriveni i obavijeni golom istinom, autentičnog lica bez ijedne iluzije.
Kad se okrenem unazad, vidim da sam svjesno rušila svoje osobne svjetove. I onda gradila nove. I svaki put bih izgradila za mrvicu bolji svijet.
To je značilo samo jedno: da sam ja za mrvicu bolja, da mi je svijest za mrvicu šira i da je moje prihvaćanje za mrvicu veće.
Netko mi je rekao da sam rušila i tuđe svjetove. Malo me je pekla savjest… jer nemam pravo rušiti nešto tuđe. Ali onda sam shvatila da nisam rušila tuđe svjetove već samo iluzije. Svoje i tuđe.
Rušim iluzije već jako dugo. Jako, jako me interesira prava stvarnost. Želim vidjeti njen istinski oblik.
Nisam to prije željela. Mogla sam živjeti u iluziji, dok je Maya gradila vanjske ljuske. Mogla sam živjeti u tim ljuskama, a samo jedan dodir kažiprstom bi ih raspršio. Jer su tanke, slabe i nestvarne.
Ovaj je život samo prolaz. Vrlo, vrlo važan prolaz. I zapravo traje jedan tren. I dok prolazim, želim biti toga svjesna. Bistrije i jasnije vidjeti. Ne želim iz prolaza iznijeti teret koji sam si nametala iz tko zna kojeg razloga. Razlog može biti ego, želje ili očekivanja… Dok imamo taj preveliki ego, želje i očekivanja, ne možemo ni pojmiti koliko je slatka sloboda bez njih.
A, kad se riješimo tog balasta, otvaraju se mnoga divna prostranstva…
