Realno, svi smo u sličnim situacijama, ali percepcija je drugačija. Netko je zadovoljan, a netko nije. Netko “puca visoko”, a netko misli da je postigao svoj cilj. Barem trenutačni. Pa ide dalje. Ili ostane u istoj sferi i takav na kraju umre. Netko se “proda” za umiranje, stajanje na istom mjestu.

Čovjek je biće od ljubavi i nade. A kad toga postane svjestan, počinje razumijevati inteligenciju života i puteve na kojima sazrijeva. I zna da to nije “pjesma”. Trnovit je to put. Ali, dobrobiti su velike.

Netko živi od mrvica, a netko uzima ono što zaslužuje. Jedan ekstrem su mrvice, a drugi je otimanje od ljudi i života… Ti su mi najgori… Vodi ih ego, narcisoidnost i ta njihova nezasitna praznina. Glad.

Kuhanje mi je sfera u kojoj razmišljam koliko je Život dobar i svrsishodan. Tu se uživim u sferu hranjenja… to je toliko zemaljsko, do srži našeg postojanja.

Pronašla sam sfere u kojima samo jesam. Postojim sa svim svojim tijelima. To je takva neopisiva Ljubav, koja prelazi ovozemaljsko.

Bistrina! Bistrina i jasnoća Postojanja je naš konačni cilj. Vidjeti, osjetiti svim svojim tijelima Smisao.

I svi smo na nekoj etapi Puta. Univerzalnog i Kozmičkog.

To je bitno. Da se krećemo. Tako živimo i nismo se prepustili umiranju.

Mi smo djeca u pravom smislu riječi. Nemamo pojma.