“Ako ste sposobni biti sami i promatrati te stvari, tada otkrivate bogatstva koja nijedna vlada ne može oporezovati, koju nijedna ljudska institucija ne može iskvariti i koja nikada ne mogu biti uništena.” – Jiddu Krishnamurti

Krishnamurti — čovjek koji je cijeloga života govorio da ga ne slušate. I naravno, ljudi su ga slušali više nego ikad. Klasičan slučaj: reci gomili da se makne, i odmah će se približiti. Poznat je po svojoj kritici autoriteta, tradicije i kolektivnih uvjerenja. Ovaj citat je dio njegove šire filozofije koja potiče individualnu unutarnju slobodu, neovisno promišljanje i izravno opažanje stvarnosti – bez posredovanja ideologija, religija ili društvenih konstrukcija.

Uglavnom, čovjek lijepo kaže: Izađi sam. Sjedni ispod drveta. Ne nosi knjigu. Ne gledaj telefon. Ne vodi filozofski podcast u glavi. Samo promatraj. List. Rijeku. Misli. Ne radi ništa. Ne pokušavaj ništa. Ne zamišljaj ništa. Samo gledaj. Promatraj sebe i svijet bez cilja, bez analize, bez osude.

Ideja da trebaš “sjesti pod drvo i promatrati list” može djelovati gotovo asketski ili nepraktično u svakodnevici suvremenog čovjeka. Ljudi koji se bore za osnovne egzistencijalne potrebe možda nemaju luksuz “duhovne samoće”. Poigrajmo se i zamislimo što bi rekli drugi da si im to predložio:

Sartre: “Ti bi, dakle, sjedio pod drvetom… i promatrao vlastite misli? Čestitam. Upravo si upoznao prazninu postojanja. Sad kad znaš da ništa nema smisla, vrijeme je da preuzmeš odgovornost za taj besmisao i postaneš slobodan.” Camus bi možda pitao: “Dobro, sjediš pod tim drvetom. I – što sad?”

Egzistencijalisti i Krishnamurti dišu sličan zrak. I oni vole ideju da sve moraš sam. Sam sa sobom, sam sa svijetom, bez autoriteta – sam bez smisla. Samo što kod Sartrea ta samoća dolazi s teškim pogledom i – s mučninom! Kod Krishnamurtija — samo s pogledom. On ti samo kaže: Sjedni. Gledaj. Bez drame.

Seneka: “Opa, promatraš pad lista i ne uzrujavaš se što je pao baš na tvoju glavu? Bravo, sad zvučiš kao početnik u stoicizmu. Idi još malo, možda jednog dana budeš dovoljno smiren da ti ni porezna ne digne tlak.” Epiktet bi dodao: “Ako ne možeš sjediti sam ispod drveta, nisi slobodan čovjek.”

Stoici bi mu dali peticu za trud. Ako padne list, padne. Ako padne cijelo drvo – opet mirno! Emocije su, kažu oni, kao loši susjedi: pozdravi ih, ali ne puštaj ih unutra. I kod Krishnamurtija i kod stoika, vrijednosti ne dolaze izvana: nije važno što drugi misle, što društvo propisuje, ili koliko plješću. Važno je koliko te to sve (ne) dira. No, stoici vole red. Vježbu. Djelovanje. Krishnamurti im djeluje kao netko tko je došao na trening, ali je ostao sjediti na klupi i promatrao dim iz kafića preko puta. Njegova verzija slobode nema priručnik. Samo pogled i spremnost da ne znaš što točno promatraš.

Zen i taoizam su pak pravi rođaci u Krishnamurtijevom misaonom rodoslovlju.

Buddha (zen verzija): “Sjediš. Promatraš misli. Ne pokušavaš ništa. Nisi ljut. Nisi sretan. Nisi ništa. Dobro, sad se digni i operi zdjelu.”

Zen majstor i Krishnamurti bi mogli dijeliti stan, i vjerojatno ne bi pričali mjesecima — i bili bi potpuno okej s tim. Oba gledaju svijet bez objašnjavanja. Nema cilja, nema metode, nema potrebe da se nešto “postiže”. Ali, zen će te barem lupiti štapom po leđima ako zaspiš. Krishnamurti ni to. Ako si zaspao dok si gledao pticu, on bi rekao da je i to dio promatranja.

Taoist: “Ako moraš pitati trebaš li sjesti pod drvo, onda vjerojatno ne trebaš. Ako samo sjedneš, već jesi tamo. Ako znaš da si tamo, onda nisi.”

Taoizam i Krishnamurti bi se mogli držati za ruku — ali samo ako ruka sama poželi. Taoisti ne vole forsiranje. Sve ide nizvodno, sve teče, ništa se ne gura. Krishnamurti je samo moderniji, i nema bradu. Ali, poruka je ista: nemoj pokušavati kontrolirati stvari. Samo gledaj. Ne znaš što vidiš? Savršeno.

I za kraj — što s tim?

Ako čekaš da ti netko kaže “što da radiš s ovom spoznajom”, nisi slušao.

Krishnamurti nije tu da ti kaže kako da “nađeš sebe” ni kako da “budeš bolja verzija sebe”. On ti poručuje: Ti si već tu. Samo se osjećaš pretrpano, pogubljeno, premoreno. Pogledaj. I šuti.

Nema ti on ni metodu, ni sustav, ni pretplatu od 9,99 € mjesečno. Ne traži da meditiraš, ni da ti se prosvijetli čelo. Samo da pogledaš – bez potrebe da išta izvučeš iz tog gledanja.

Zvuči jednostavno? Naravno da ne. Ljudski mozak mrzi “ništa”. Užasava ga ideja da možda ne postoji sadržaj koji ćeš moći “iskoristiti”. A Krishnamurti ti upravo to servira: beskorisno promatranje. I tvrdi da je tu sloboda. Za mnoge, to će biti uznemirujuće. Nema uporišta, ni nagrade. Za druge, oslobađajuće: konačno netko tko ne traži da budeš išta drugo osim onoga što jesi i da ti ne govori što bi to točno trebalo značiti.

Možda griješi. Možda ne.

Ali bar nećeš platiti 300 € za retreat s ljudima koji te tjeraju u šumu da vičeš iz sveg glasa kako bi izbacio sav taj stres.

BONUS 1 – realna primjena za one koji se i dalje pitaju – da, i? Zašto bi to bilo važno u 2025.?

Zato što već živimo u kulturi koja je specijalizirala bježanje od trenutka. Svaka sekunda pažnje se monetizira. Stalno trebaš biti “produktivniji”, “mirniji”, “uspješniji”, “bolja verzija”. Sve ima uputstvo, ocjenu, komentar, hashtag. Krishnamurti ide suprotno: “U trenutku kad promatraš bez namjere – tek tada vidiš.” To nije poetska rečenica. To je funkcionalna dijagnoza.

Evo brutalno jednostavnog eksperimenta za 2025.: Ugasi mobitel na sat vremena. Sjedni pod drvo, bez muzike, bez kave iz papirnate čaše. Nemaš signal. I, što sad? Postoji ozbiljna šansa da ti mozak već vrišti: “Dosadno mi je. Ovo je glupo. Zašto?”

Upravo to “zašto” je ono što Krishnamurti ne želi da pitaš. On zna da čim pitaš “zašto”, već si pobjegao. Um ti je već u tramvaju, u inboxu, u problemima koji ne postoje. Zato on kaže – sjedi i gledaj list. Ne razmišljaj o stablu. Ne traži simboliku. Ne objavljuj to kao story uz neku japansku haiku poeziju. Samo gledaj. Kao da si pao s Marsa i prvi put vidiš nešto zeleno kako se ljulja na zraku.

“Ali ne osjećam ništa.”

Bravo. To je to. To se zove – početak.

BONUS 2:

Danas svatko želi postati netko. On bi ti rekao: “Ti si već netko. Samo si to zaboravio, jer si stalno zauzet pokušajem da postaneš netko drugi. Ti nisi slomljen. Ti si preopterećen.”

Zato Krishnamurtija danas najviše čitaju ljudi koji su već prošli sve moguće sadržaje i došli do zida. On nije za početnike. Nije za tržište. Nije za algoritam. On je ono što ostane kad se sve drugo pokaže kao – pametno upakirani kaos.