Kako neke očajne stvari u životu moramo proći da bismo dobili koje zrnce mudrosti, a te su stvari podosta teške, imamo priliku odabrati dva puta.
Prvi put je onaj da uronimo u vlastiti očaj i da vidimo koji je njegov pravi uzrok.
Drugi put je stvaranje iluzije.
Na prvom putu je teško. Mnogo kamenja spoticanja i mnogo stanki za razmišljanje, preispitivanje i donošenje odluka, na koje utječemo samo mi i nitko drugi.
Drugi put je onaj gdje stvaramo iluziju da je sve dobro i radi za nas.
Istina je da se u stanju očaja može stvoriti privid da sve radi za nas, ali tada se poteškoće samo guraju pod tepih.
Još dublja Istina je da i te poteškoće rade za nas ne bi li nas potakle na razvijanje svijesti i ne bi li napokon postigli pravi dodir s dušom i samim Stvaranjem.
Na kraju se sve svodi na našu snagu prihvaćanja stvarnosti.
Možemo li mi to?
U stanju očaja nisi svoj.
Svoj si kad si smiren, realan i kad sebe samog osjećaš. Tada misli izlaze iz duše, iz srca i uma. Sve zajedno.
U stanju očaja, misli izlaze iz ega. Iz potrebe da se dokaže, pokaže, prikaže i da se stvori umjetan svijet bez očaja ili neke teške emocije ili nekog drugog teškog stanja.
Stanje našeg bića ide iz duše.
Stanje očaja ili istinske radosti…
Stanje našeg bića pokazuje gdje smo. Koliko još stvari moramo naučiti i shvatiti. Nema bubanja na pamet ili šturog pamćenja informacija. Moramo baš SHVATITI.
Osjetiti u sebi. Pojmiti. Percipirati i naći vlastitu kičmu za izdržati promjene.
Dobra je stvar za beskičmenjake da Život ima milosti. Pa takve stavi u određenu iluziju. Zna Život da takve nije briga za Istinu. Nemaju tu dubinu ni širinu. Pa ih Život pusti da plutaju na površini. I to je u redu.
Oni koji uranjaju u bit Života u sebi su zaštićeni od takvih površnih bića i ne brinu o njima. Ne tiče ih se. Možda čak promatraju, jer površni vole maltretirati sfere u kojima nisu.
Nemaju pravog utjecaja. Primijećeni su, ali nemaju utjecaja.
Stanje očaja traži potvrdu da to nije. Privi
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
