U današnje vrijeme mnoge vanjske situacije u čovjeku aktiviraju dubok osjećaj nemoći. Mnogi ljudi taj unutarnji osjećaj možda uopće neće tako definirati, jer niti nismo naučeni osjećajima pridavati pažnju, a s druge strane mnoge osjećaje definiramo kao negativne, pa i kad ih osjetimo radimo sve kako bismo ih što kraće osjetili, što dugoročno gledano stvara samo više problema i neravnoteže u cjelokupnom biću.

U vrijeme korone, u vrijeme poplava, u situacijama požara, inflacije, povećanog nasilja i nepravde u društvu, u situacijama kada saznamo da nam je netko drag teško bolestan (ili saznamo da smo sami teško bolesni), u situacijama koje su strašne i o kojima čujemo samo preko medija i ne možemo nikako utjecati na njih… javi se unutarnje stanje koje je sastavljeno o mnogo energetskih strujanja, a sva ta strujanja međusobno su povezana.

U takvim situacijama često se javi cijela mješavina emocija i osjećaja. U toj mješavini uglavnom se nalazi strah, krivnja, frustracija, osjećaj nemoći, nepravde, ogorčenosti, nekad i srama, ljutnje, bijesa, mržnje… Svačega se tu nađe, no zadržat ćemo se danas na strahu i osjećaju nemoći. Osjećaj nemoći je prema mom iskustvu rada na sebi i rada s drugima nekako još dublje u podsvijesti od samog straha, a zbog toga još teže dostupan za upravljanje njim, pogotovo ljudima koji se ne bave nikakvim energetskim vježbama, nikakvim vježbama uma te nikakvim svjesnim radom na emocijama.

Bili mi svjesni toga ili ne, svaka naša akcija i svaka naša misao energizirana je i nekom emocijom. Ta emocija može biti ugodna/neugodna te može biti vrlo malo intenzivna i zaista jako intenzivna.

Kada je u pozadini misli i akcija emocija straha, mi se automatski nalazimo u modu preživljavanja, u modu borbe i bijega. U tom modu mnogi se paraliziraju i mnogi počinju pucati po šavovima. I pokušat ću vam objasniti zašto je to tako.

Kad se nalazimo u životno ugrožavajućoj situaciji, u kojima naš mozak u trenutku ovdje i sada uočava neku fizičku ugrozu, javlja se emocija straha koja zapravo itekako sudjeluje u našem preživljavanju. Ako taj sustav radi kako treba, onda mozak počinje jako brzo prerađivati informacije koje ima i koje dobiva iz okoline u tom trenutku te automatski, bez da smo mi nužno toga svjesni, pronalazi najbolje rješenje kako bismo što prije izašli iz ugrožavajuće situacije.

Takve situacije doživjela sam svega nekoliko puta u životu i svaki puta kada sam unazad razmišljala o takvoj situaciji, nisam znala protumačiti kako sam i zašto reagirala u tom trenutku, kako sam znala što trebam napraviti i uglavnom sam bila sigurna da takvu reakciju ne bih znala ponoviti. Npr. vozila sam negdje sama u zimskim uvjetima i pri oštrom skretanju sam jako počela proklizavati. Osjetila sam ogromnu navalu straha, a onda i adrenalina te sam nekako intuitivno nešto napravila s volanom, brzinama, kočnicom, gasom (ne znam ni dan danas što niti bih to znala ponoviti) kako bih ostala na cesti i relativno se držala svoje trake na dvosmjernoj ulici. Kada je ugrožavajuća situacija prošla bez ikakvih materijalnih ili fizičkih posljedica po mene ili bilo koga drugoga, osjetila sam kako mi srce jako lupa, a vrlo brzo nakon te situacije srce se počelo umirivati, moj sustav se smirio i dalje sam nastavila kao da se ništa nije dogodilo. Niti sam o tome poslije imala potrebu razmišljati, niti sam tim razmišljanjem aktivirala ponovni osjećaj ugroženosti, jer za to nije bilo potrebe. Bilo, pa prošlo.

Kad zaista osjetimo takav strah koji se odnosi na neku fizički ugrožavajuću situaciju u kojoj naš mozak na temelju informacija koje dobiva putem svih osjetila i informacija koje već posjeduje iz prijašnjih iskustava može pronaći rješenje, strah utječe na biokemijske promjene, koje utječu na promjenu uobičajenog načina funkcioniranja, a u tom način funkcioniranja često se čini da i vrijeme drugačije teče, tada nema vremena za svjesno razmišljanje i analiziranje, već za konkretno djelovanje kako bi očuvali živu glavu.

No… U situacijama u kojima se osjećamo ugroženo zbog npr. „nevidljivog neprijatelja“, tada se aktivira isti sustav za preživljavanje, ali naš mozak ne može naći rješenje, jer tog „nevidljivog neprijatelja“ ne vidi niti osjeti svojim osjetilima. U toj situaciji strah se aktivira na temelju „logičnih i znanstvenih informacija“ koje smo čuli od „autoriteta“, zbog toga što se radi o nečem što sami ne možemo vidjeti, kao i zbog toga što u toj situaciji zaključujemo da sami ne možemo doći do rješenja koje će nas izvući iz situacije ugroze. Osim straha počinje se javljati i osjećaj nemoći. I strah i nemoć su jako neugodna unutarnja stanja s kojima se većina ljudi uopće ne zna svjesno nositi, već se nošenje svodi na njihovo potiskivanje i racionalizaciju. Zbog svega navedenog, kao i zbog prirodne potrebe da izađemo iz ugrožavajuće situacije, kad osjetimo takva unutarnja stanja skloniji smo slušati upute „autoriteta“, kako bismo napravili sve što je u našoj moći da zaštitimo sebe i svoje najmilije od onoga za što mislimo da nas ugrožava. U takvim situacijama ugroze, itekako imamo vremena za razmišljanje i analizu situacije, što u većini slučajeva zapravo samo pogoršava taj unutarnji osjećaj straha i nemoći.

Takvo unutarnje stanje zapravo paralizira svo kreativno razmišljanje (koje je itekako potrebno za pronalaženje rješenja, kritičko razmišljanje i slično), jer kad smo ugroženi nema niti vremena, niti energije za ništa drugo osim za puko preživljavanje. Budući da je u nama pokrenuto alarmantno stanje, naš mozak cijelo vrijeme i na svjesnoj i nesvjesnoj razini uporno traži rješenja. Informacije o tome što trebamo napraviti i koje dolaze od nekog autoriteta, ne znače baš jako puno za smirenje unutarnjih stanja, jer da bi se smirilo unutarnje stanje, mozak mora moći vidjeti rješenje. Kad se radi o „nevidljivom neprijatelju“ ili nečem sličnom za što mozak ne dobiva informacije iz neposredne okoline u trenutku ovdje i sada, mozak i dalje radi punom parom te time traži puno više životne energije kako bi mogao dalje nastaviti tražiti rješenje i paralelno se baviti svim ostalim životnim situacijama s kojima se svakodnevno nosi, a rješenja uglavnom ne nalazi. I ako se nalazimo u takvom stanju duže vrijeme, dovodimo se do toga da na dnevnoj bazi trošimo puno više životne energije nego što je unašamo u sustav. Posljedice upornog trošenja više energije nego što je unosimo dovodio do iscrpljivanja cjelokupnog sustava, dovodi do neravnoteže i na kraju do nečega što možemo opisati kao neku vrstu pucanja po šavovima.

Što smo duže u takvom stanju, sve više i više se osjećamo nemoćno i jadno i preplašeno i ugroženo, što opet troši sve više i više energije, sve dok se s tim nesvjesnim pristupom unutarnjim stanjima zaista i ne dovedemo do trenutka pucanja, oboljevanja, doživljavanja neke nesreće, nečeg sličnog.

Takva stanja, ako se ne pobrinemo za njih, zaista mogu biti i po život opasna. Logična razina možda ne nalazi poveznicu između npr. slamanja noge i dugotrajnijeg unutarnjeg osjećaja nemoći, ali podsvijest to itekako povezuje, a moglo bi se reći da slamanje noge često i podsvjesno sami kreiramo, kako bismo se prisilili stati i usporiti s dosadašnjim načinom pristupanja svom zdravlju i životu, kako bismo si dali priliku vidjeti da postoji i neki drugi način.

Kad se nađemo u takvoj jednoj unutarnjoj petlji straha i nemoći, misli koje aktiviraju takve energije i akcije koje poduzimamo cijelo su vrijeme zapravo usmjerene na nekakvu borbu i/ili bijeg. Ako sami ne znamo nikakve tehnike svjesnog rada na mislima, emocijama i općenito energijama u cjelokupnom sustavu, tada je zaista mudro potražiti stručnu pomoć, jer ako takvo stanje potraje duže vrijeme opasno narušavamo ravnotežu u svom cjelokupnom sustavu. Pod stručnom pomoći mislim na one tehnike koje na neki način rade s energijama emocija i misli, kao i s podsvijesti. One koje to ne rade, prema mom mišljenju i iskustvu, nikako nisu učinkovite u onoj mjeri u kojoj čovjek koji se nalazi u takvom unutarnjem stanju treba.

Stručna pomoć se svakako ne odnosi na to da će netko čarobnim štapićem riješiti sve probleme, već se odnosi na to da se čovjeka energetski podrži, vodi i osnaži kako bi izašao iz te unutarnje petlje. Bez izlaska iz takve jedne petlje, nema naprijed i nema prevelike šanse da će nešto krenuti na bolje, već je veća vjerojatnost da će situacije ići na još gore i gore.

Kad čovjek izađe iz te petlje i osjeti neko olakšanje zbog toga, tada je pravo vrijeme krenuti učiti i vježbati neke tehnike koje mu mogu pomoći u održavanju glave iznad vode u životnim olujama. Najbolje bi bilo kada bi svatko sam sebi najviše znao i mogao pomoći, no jasno je da takvo što ne zanima sve ljude. Za mene je to bila jedina opcija, jer me tako nešto i zanima, a s druge strane nisam željela da moja unutarnja stanja ovise o tome je li „moj terapeut“ na godišnjem, na bolovanju, ima li vremena za mene, imam li ja novaca za tretman ili nešto slično.

Jasno je da se neće svatko educirati u tom smjeru da sam sebi najbolje zna pomoći (što zapravo niti je toliko teško niti komplicirano, ali zahtjeva redovit trening i učenje). No, i u tom slučaju, danas, kada je zaista dostupno toliko informacija, toliko tehnika, toliko praktičara/terapeuta… ludo je i neodgovorno nastaviti patiti, nastaviti iscrpljivati svoju životnu energiju na unutarnje petlje straha i nemoći iz kojih se sigurno ne izlazi tako što slušamo druge, koji nam govore da će se oni pobrinuti za nas i da mi samo što trebamo slijepo ih slušati i vjerovati svemu što kažu.

I ja sam samo čovjek i bilo je mnogo situacija u kojima sam osjećala ogroman strah i ogromnu nemoć i frustraciju zbog toga što mi je sve gore, a ne bolje kada sam tim energijama pristupala onako kako su me učili – potiskuj i racionaliziraj, stvaraj utješne priče i slušaj stručnjake što je zdravo, a što nije. No, zaista sam našla nekoliko načina kako prekidati takve unutarnje petlje i kako s tim energijama raditi u situacijama kada s vremena na vrijeme ponovno osjetim neki strah i/ili nemoć. I od kada to znam, život je jednostavniji i mirniji bez obzira što i dalje ima situacija u kojima nekad ne znam što ni kako dalje.

Imam neki osjećaj da bi ova jesen/zima mogla ponovno biti jako izazovna i da bi ponovno mogla dodatno aktivirati te unutarnje petlje iz kojih mnogi nisu niti izašli unazad nekoliko godina. Zaista bih voljela da me osjećaj vara, no ako me ne vara i ako se osjećaš nemoćno zbog nečega već neko vrijeme, ako već osjećaš kao da pucaš po šavovima, molim te, zaista razmisli što možeš poduzeti već danas kako bi si pomogao/la, kako bi spriječio/la trenutak potpunog pucanja.

Ima nas mnogo koji možemo, želimo i znamo kako voditi iz takvih unutarnjih petlji van i zato znam da će svi koji odluče pronaći pomoć za sebe, pronaći baš one koji njima najbolje mogu pomoći. Različiti smo i ne odgovaraju sve tehnike svima. I upravo zbog toga, kada odlučiš da želiš pomoć u vezi svojih unutarnjih osjećaja nemoći i straha, nema druge nego da se osloniš na svoj unutarnji osjećaj pri odluci s kime želiš raditi (ili možda koju edukaciju želiš proći).

S ljubavlju,
Rebeka

Dragi naši prijatelji,

Bili bismo vam neizmjerno zahvalni da vašim skromnim donacijama podržite naš rad kao alternativnog i potpuno neovisnog medija iza kojega ne stoje nikakve organizacije, već samo čisti entuzijazam. Svaka vaša donacija je više nego dobrodošla. Hvala vam od srca što ste uz nas. Vaša podrška nam puno znači. I mi smo svim srcem uz vas.