Što učiniti s boli unutar nas

Što učiniti s boli unutar nas

Advertisements

Većina ljudi u sebi nosi mnogo boli. I ista ta većina ljudi pronalazi mnogo vrlo kreativnih načina izbjegavanja unutarnje boli. Lakše je zaokupiti se mislima ili nečim vanjskim, nego uroniti u bol. Naučeni smo „zabavljati se“ svojim mislima i vanjskim događajima, fizičkim potrebama, ali nitko nas nije naučio što učiniti s boli unutar nas.

Recikliranje prošlosti, razgovori i prepričavanja prošlih događaja, strahovanja od budućnosti, maštanja i nadanja o nekoj boljoj budućnosti… Okupiranje raznim obvezama (poslovnim, obiteljskim, društvenim)… Maskiranje fizičke boli i bolesti raznim tabletama i pripravcima, terapijama itd… Ljutnja i osuđivanje drugih, zamjeranje, želja za osvetom, krivnja, mržnja… Sve su to načini izbjegavanja suočavanja sa svojom unutrašnjom boli, unutrašnjim grčem, strahom od smrti, strahom od života, strahom od vlastite moći, strahom da nekoga ne povrijedimo ili netko ne povrijedi nas…

Već danima promatram svoju unutrašnju bol. Puštam je da se pojavi, da postoji, da zgrči moje tijelo, da se smanji kapacitet pluća, da se stisne srce… Promatram svoj naučen poriv bijega od te boli – najčešće pobjegnem u misli ili se okupiram nekom vanjskom aktivnosti, nekad je pokušam smiriti hranom, nekad mi dođe da zaplačem pa sve što se događa tijekom plakanja odvlači pozornost od boli.

I u cijelom tom procesu zadivljena sam ljudskom sposobnošću samozavaravanja, svim tim kreativnim načinima samozavaravanja i bijega od spoznaje tko smo i koja je svrha života na Zemlji. Koliko životne energije trošimo na taj bijeg, a tada nedostatak energije pokušavamo nadoknaditi kroz odnose, hranu, vanjske aktivnosti, potrebu da smo u pravu, da smo voljeni i prihvaćeni… A svim takvim pokušajima zapravo uzrokujemo još veći gubitak životne energije, tupost, besmisao, robotiziran način života.

I primjećujem kako tu bol ne uspijevam maknuti pomoću theta iscjeljivanja i svih drugih naučenih tehnika. Kao da za tu bol postoji samo jedan način da je se nadiđe – svjestan prolazak kroz nju, svjesno prihvaćanje i svjesni izbor bivanja i djelovanja ili kroz prikrivene strahove zamaskirane u bezbroj lica ili bivanje i djelovanje kroz ljubav i prihvaćanje svega što se događa. Izbor između pokušaja kontrole svog i tuđeg života te promatranja i prihvaćanja svega što se događa u sada i ovdje. Izbor između slijepog vjerovanja u ono što doživljavamo sa svojih 5 ograničenih osjetila ili vjerovanja svojoj unutarnjoj navigaciji.

No, prvo je potrebno doći do faze prepoznavanja razlike između potreba duše i potreba ranjenog djeteta zamaskiranog u odraslu osobu. Razlike su vrlo suptilne i zahtijevaju iskrenost prema sebi, iskrenost za koju je potrebna i snaga i hrabrost. Neke istine o nama koje čuvamo daleko od sebe bole jer priznajući ih shvaćamo koliko ne znamo što to znači ljubav prema sebi, koliko smo često nepravedni prema drugim ljudima, prema Životu, koliko smo nezahvalni, koliko smo zapravo razmažena derišta. I žao mi je ako ove riječi u nekome izazivaju ljutnju, bijes, osuđivanje mene i onoga što pišem, no ti osjećaji nemaju veze sa mnom. Ti osjećaji imaju veze s vašim načinom bijega od vlastite unutarnje boli.

Naš self/ego može biti vođen ili našom personom/ranjenim djetetom/podsvjesnim programima ili našom dušom. Unutarnja bol jako dobro otkriva čime je vođen naš ego. Nakon desetljeća života življenja života po pravilima ranjenog djeteta i podsvjesnih programa, duša ne može preuzeti kormilo nad našim životom preko noći. To je jedan proces koji zahtjeva upornost, iskrenost, hrabrost, pomicanje vlastitih granica, uranjanje u podsvijest, iscjeljivanje starih trauma, pomicanje fokusa na svoju unutrašnjost. U nama se skriva sve što nam je potrebno, sva mudrost i vodstvo koje nam omogućuju da budemo na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Ranjeno dijete se bori protiv onoga što ono doživljava i tumači kao nepravdu, protiv onoga što nije u skladu s njegovim očekivanjima i željama. Duša prihvaća i zna da je sve što se događa za njeno najveće dobro, da je sve povezano i da su svi izazovni odnosi zapravo prilika za njen rast i razvoj, zbog čega iskreno može osjetiti zahvalnost za sve što je iskusila, uključujući i traume. No, postoji razlika između zahvalnosti iz duše i zahvalnosti ranjenog djeteta. O tome možda nekom drugom prilikom.

S ljubavlju,

Rebeka

Advertisements
Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp