U zadnje vrijeme mnogo slušam i kanalizirano pišem o virtualnoj stvarnosti i objektivnoj stvarnosti, o vibracijama i energiji od koje je sve načinjeno. No, kakva je uopće praktična vrijednost svega toga za mene i sve one koji odluče o ovom razmisliti te pronaći vlastiti način upotrebljavanja ovih informacija u svom svakodnevnom životu?

Nedavno sam upitana jesam li ljubomorna, da li napadam muža kada vidim da ga netko zagrli ili dotakne nadlakticu u nekom razgovoru ili pleše s nekom drugom. I pitala sam što uopće znači biti ljubomorna, jer kad osjetim da u tako nekoj situaciji nema ničeg osim jednostavne ljudskosti, onda nemam potrebu reagirati. No, kada osjetim da u pozadini nečega ima neka namjera seksualne prirode, emocionalne manipulacije, pokušaja iskorištavanja, onda se cijela nakostriješim. No, opet… To kad kažem da se nakostriješim, to znači da mužu kažem kako nešto osjetim i da obrati pažnju na to, a onda da u skladu sa svojim željama napravi ono što sam misli da je u redu, da svaki postupak nosi posljedice i da unaprijed razmišlja o eventualnim posljedicama koje želi živjeti.

Smatram kako je život čudnovat i često nepredvidiv. Smatram kako nema smisla vjerovati da neka veza „mora“ trajati za cijeli život, što ne znači da ne može i da nije lijepo kad traje, ali ključno je da ne mora. Ključno je da se svašta u životu može dogoditi što će prekinuti neku vezu i da se protiv toga ne treba nužno boriti.

Kad dvoje ljudi provodi jako mnogo vremena zajedno, kada se slažu oko nekih životnih vrijednosti, kada im je zabavno zajedno, uvijek postoji mogućnost da se razvije simpatija i zaljubljenost i ljubav, bez obzira je li netko u vezi ili nije. I po mom mišljenju, to je jednostavno prirodno i ljudski, ali… S obzirom da imamo moć izbora, u tom slučaju dolazimo do točke u kojoj odlučujemo krenuti u prevaru i tako navlačiti i partnera/icu te ljubavnika/icu, laganjem i skrivanjem ranjavati najviše sebe, a onda druge oko sebe. Također možemo odlučiti o tome otvoreno razgovarati s partnerom/icom bez da napravimo išta slično prevari ikome iza leđa, a onda nakon razgovora vidjeti hoćemo li se rastati ili ćemo biti u otvorenoj vezi ili ćemo ostati vjerni partneru/ici. Možemo odlučiti sve osjećaje zadržati za sebe i ostati vjerni partneru/ici te vlastitu moralnu i emocionalnu borbu prolaziti sami.

Poanta je da što god odlučimo nosi posljedice, nosi neku promjenu unutar nas, ali i u odnosima s ljudima koji su u tom slučaju sudionici životne predstave. Poanta je preuzeti odgovornost za sebe, poanta je biti u miru sa sobom, biti u prihvaćanju, a ne u borbi.

Naravno, da se u mom životu pojavi takva situacija u kojoj mi muž govori da se zaljubio u drugu i da želi razvod ne bi mi bilo svejedno, ne bih bila hladna i bezosjećajna, kao da se ništa nije dogodilo. O, zaboljelo bi jako, podigli bi se mnogi strahovi i nesigurnosti, mnoge neugodne emocije kroz koje bi u tom slučaju bilo mudro proći kroz prihvaćanje, a ne kroz projekciju svojih „sranja“ na partnera ili „ljubavnicu“… Usprkos svim tim neugodnim unutarnjim stanjima, znam da su takve situacije ljudske i upravo zbog toga bih na kraju shvatila da je u redu da svaki ide svojim putem. Poznavajući sebe, vjerojatno bih ušla u proces pisanja u kojem bih nabrojala sve što sam kroz vezu spoznala, naučila, prošla… kako bih iz toga izašla osnažena, a ne poput ranjene zvijeri koju je Bog kaznio, kojoj je ta „kokoš“ otela muža, kojoj je muž napravio veliku nepravdu i grijeh zbog kojeg bi bilo u redu da gori u paklu…

No… Kakve to sad veze ima s virtualnom i objektivnom stvarnošću, s energijom i praktičnom vrijednosti svega toga u svakodnevnom životu?

Kada je netko barem djelomično energetski protočan, kada se netko djelomično pozabavio iscjeljivanjem svojih podsvjesnih trauma, otpuštanjem i transformacijom potisnutih emocija te ograničavajućih vjerovanja, tada sve više i točnije može osjetiti energetsku pozadinu nekog ponašanja.

U slučaju koji sam gore opisala, vrlo je lako osjetiti ima li u nekom dodiru nečega zbog čega bi netko „imao razloga biti ljubomoran“ ili nema ničega. Neki ljudi, kada su opušteni i kada se u razgovoru osjećaju sigurno imaju potrebu sugovornika tu i tamo dotaknuti po ruci, u nekoj šali pljesnuti npr. po natkoljenici (ako sjede). Neki ljudi jednostavno vole plesati i u plesu vide samo ples (priliku za zabavu, druženje i kretanje na glazbu). No, neki ljudi istim takvim ponašanjem žele skrenuti pažnju na sebe, žele se drugome svidjeti, žele zavesti… I zapravo je vrlo lako osjetiti energetske razlike u naoko istim ponašanjima različitih ljudi u različitim situacijama.

No, isto tako… Ako je čovjek prepun trauma, ograničavajućih uvjerenja, potisnutih emocija… onda u velikoj većini svog života živi u virtualnoj stvarnosti. Zbog tih podsvjesnih filtera vidi i osjeti ono što zapravo u stvarnosti ne postoji. I kada imamo takve filtere, vrlo je lako svaki slučajan osmijeh, svaki najbezazleniji dodir, svaki kompliment… protumačiti kao „razlog za ljubomoru“, a kad se osjeti ljubomora, onda su mogući razni ljubomorni ispadi koji mogu otići i u patologiju (praćenje partnera, agresivni ispadi, emocionalne ucjene itd.)

I namjerno stavljam „razlog za ljubomoru“ pod navodnike. Iz moje perspektive, ljubomora se ne može javiti kod osobe koja unutar svoje podsvijesti nije ranjena, koja nema potisnutu traumu napuštanja, osjećaj manje vrijednosti, program koji kaže da je neka druga osoba njegovo vlasništvo (moj muž/moja žena) i da se ta osoba MORA ponašati onako kako sam si ja to zamislila inače je to dokaz da me dovoljno ne voli…

Živjeti u uvjerenju da postoji opravdan razlog za ljubomoru je samo izbjegavanje preuzimanja odgovornosti za vlastiti život (vlastite misli, emocije, ponašanja, navike, perspektivu) u vlastite ruke. Ako se ja osjećam ugroženo od druge ženske osobe, što to govori o meni? Što govori o meni ako imam potrebu mužu braniti da pleše, da svira, da pjeva s drugim ženama, da razgovara s njima? Imam li onda uopće povjerenja u njega? Što zaista onda osjećam prema njemu i je li naša veza temeljena na odgovornom odnosu punom poštovanja ili je temeljena na raznim uvjetima?

Od kad smo se upoznali, inzistiram na iskrenom odnosu. Nekoliko puta nam se dogodilo da nam se osoba drugog spola sviđa nekako malo više od običnog, no svaki puta smo o tome razgovarali, svaki puta smo shvatili da je to nešto prolazno, nešto zbog čega učimo nešto o sebi, zbog čega shvatimo koliko nam je važno da i dalje ostajemo skupa, a onda kroz iskren razgovor u takvim situacijama nađemo priliku da se još dublje povežemo. I nije naša veza savršena, nitko od nas dvoje nije savršen i često nam je teško jedno s drugim. No najvažnije od svega je da imamo poštovanja prema samima sebi u prvom redu, da i jednog i drugog bilo kakva laž i skrivanje izjeda, zbog čega nam je lakše reći istinu kakva god da je, nego da se izmotavamo i smišljamo razne priče radi „mira u kući“. Dovoljno se poznajemo da nikakva laž i ne može proći, jer osjetimo da se nešto promijenilo u našim energijama i ako pokušamo nešto sakriti (nevezano za ovu temu).

Rad na sebi koji svakodnevno intenzivno prolazim je nešto što itekako pridonosi našem odnosu. Ima puno manje drame upravo zato što ima manje filtera kroz koje objektivna stvarnost ulazi u moj psihofizički sustav, lakše vidim ONO ŠTO JEST, a ne ono što VJERUJEM DA JEST jer gledam u refleksiju neke svoje traume kroz svoj odnos s mužem.

Virtualna stvarnost je prepuna drame, napetosti, grča, „moranja/trebanja“, neugodnih emocija od kojih onda nastojimo pobjeći, a kad ih osjetimo ulazimo u unutarnju dramu u kojoj smatramo da nešto s nama ne štima, jer bi trebali biti samo „ljubav, radost i svjetlost“… Što manje unutarnjih filtera imamo, to smo mirniji i opušteniji, to nam je jasnije što osjećamo i zbog čega, kako surađivati s tim emocijama (bez obzira o kojoj emociji se radi), tjelesnim senzacijama, s mislima… Takvo funkcioniranje omogućuje i fokusiranje na mogućnosti i rješenja te manje fokusiranje na probleme, krivce i spasitelje.

U kojoj mjeri živite u virtualnoj stvarnosti, a u kojoj mjeri u objektivnoj stvarnosti?

S ljubavlju,
Rebeka