Jedan od osnovnih motiva koji me vodi kroz cijeli Život, a onda i kroz moj poziv jest spoznati, živjeti i prenijeti izvornu ljepotu samog Života.

Pročistiti sebe toliko da je možemo primiti i dalje kroz nju rasti. Pa sve u sebi i oko sebe blagoslivljati.

Ljepota je daleko više od vanjskog oblika.

Ona je duboka, unutarnja vibracija samog duha. Iskustvo je pojačava, znanje je produbljuje, svijest je polira.

Ljepota je uistinu božanska kategorija.

Ona se izražava kroz riječ, ophođenje, darove, oblike, visoku inspiraciju, umjetnost, radost, prisutnost, harmoniju…

Posljednja sam tri dana provela na prelijepom mjestu koje odražava ljepotu na svim razinama.

Između ostalog sam to mjesto, kao što i uvijek činim, željela osjetiti kako bih znala je li mu energija dovoljno lijepa da bih ondje rasla i širila spoznaje sa svojim ljudima.

Svako mjesto na kojem sam ikad vodila neku višednevnu radionicu sam uvijek prije toga došla sama osjetiti. I svaki put na intuitivni poziv duha, nikad po preporuci.

Sve je energija i sve nosi svoj otisak.

Sve je čudesno kad smo usklađeni sa sobom i s mjestima na kojima boravimo.

Život se odvija na poziv duha.

Na nama je da se otvorimo kako bismo ga čuli.

Moj duh prepoznaje ljepotu od dolaska na ovaj svijet. To me između ostalog zaštitilo od mnogih iskustava koja ne rezoniraju s vibracijom ljepote, a koja je vrlo visoka.

Ma kako stvari izgledale na van, ako se Duša stisne, nešto u nama zna da je to od nedostatka autentične ljepote i to nešto tad čini sve kako bi nas čuvalo, kako bi nas na dubokoj unutarnjoj razini sklonilo prije nego što postane “pregusto” i previše se u neke etere zapetljamo.

To je uzvišena misija ljepote – da nas “drži” u prostoru povezanosti s duhom i inspiracijom, da nam ne dopušta da se spustimo previše “dolje”.

Ljepota je odabir i povezana je s našim uvjerenjima i razinom svijesti.

Prekjučer se vozim malim brodićem na takozvani Školjić, udaljen nekoliko minuta brodske vožnje od otoka na kojem boravim.

Na njemu je samostan i tek nekoliko (neki kažu samo dva) fratra. Govore i da je na tom otočiću sveta energija.

U bijeloj sam haljini, bosa i dišem duboko, prisutno, čisto.

Svaki korak kao da je zaron u još više ljepote. Na tlu dva djetlića izvode neki svoj ples.

Prvi put u Životu vidim uživo djetliće iz takve blizine. Imam dojam kao da sam dio neke slikovnice.

Sve je doista sveto. Tiho.

Božanstveno. Napravim krug po cijelom otočiću i suze miline su mi u očima.

Znam da ovdje želim jednom prošetati sa svojim ljudima.

Srce kuje svoje planove, um miruje. Nakon toga doslovno mazim leptire.

Jedem u predivnoj taverni s kockastim stolnjacima i domaćim kruhom što ima okus po božanskim kolačima.

Kupam se u moru što ispire sve što treba isprati. Zahvalna ljepoti.

U nju uzemljena. Jutros šetam ponovno svojim gradom.

U platnenoj mi torbi svježe namirnice za ručak s tržnice.

Sve miriše na domaću juhu, pijem sok od svježe limete, pas mi drijema na koljenu.

Ljepota neprestano drži tijelo i dušu na vezi, u balansu. Hvala, Živote, u beskraj na autentičnoj ljubavi, ljepoti i svemu.

Hvala što spajaš sve ono što srcem je ljepoti izvornoj odano.

Odavno nemam riječi za sve što jesi i što još možeš biti. Hvala Ti…i nemoj dopustiti da pred Tobom divnim zatvorimo oči…