Zašto bih svakome preporučila da barem jednom u životu na vlastitoj koži iskusi svjestan rad na svojoj podsvijesti? Razlog je jednostavan – kako biste se uvjerili u vlastitu moć kreiranja realnosti u kojoj živite, kako biste unutar vlastitog bića dotaknuli mir, duboko razumijevanje i nježnost prema sebi.

Podsvijest je vrlo zanimljiva, a rekla bih i čarobna. Kada svoj fokus i pažnju stavljamo na ono što se događa oko nas i na ono što izvanjske stvari „izazivaju“ u nama, mi zapravo dozvoljavamo da se filmovi pohranjeni u kinoteci naše podsvijesti (programi, uvjerenja, iskustva, doživljaji, sjećanja i emocije) projiciraju u vanjski svijet „slučajnim“ odabirom. Rečeno na malo drugačiji način, kroz život idemo na autopilotu.

Sada je aktualno da nas plaše s nestankom energenata te smo na svakom koraku bombardirani ogromnim poskupljenjima svega što nam je potrebno za život. Ako kroz život idemo na autopilotu, ako dozvoljavamo da događaji u vanjskom svijetu pokreću određene filmove iz kinoteke naše podsvijesti, vrlo je moguće da će to rezultirati pojačanom anksioznošću, stresom, strahom, panikom, očajem, depresijom… Moguće da ćete se osjetiti nemoćno, stisnuto, bezvoljno, demotivirano, jadno… Moguće da ćete pomisli: „Kuda ovaj svijet ide? Kako ću prehraniti svoju obitelj? Kako ću platiti račune? Nemam novaca za …, nemam vremena za… Sve je užasno skupo. Propast ćemo.“ Možda će se javiti negdje i misao: „Umrijet ću od gladi. Smrznut ću se.“

Ako se događa išta od ovoga (ili se u vašem biću događa nešto što nisam navela) zapitajte se jeste li te i/ili vrlo slične rečenice čuli kao dijete u svojoj obitelji/u školi/u medijima? Jeste li se ikada kao dijete osjećali kako se osjećate sada? Ako je na bilo koje pitanje odgovor „da“, vi zapravo trenutnu realnost tumačite u okviru postojećeg filma u vašoj podsvijesti. I podsvijest nije strašna i nije zločesta i ne želi vam zlo. Ona samo želi da ste vi dobro i da preživite. Sve te misli, sve te emocije je vaša podsvijest pospremila kao zaštitu od nečega iz prošlosti ili je preuzela kao način preživljavanja iz svoje okoline. Imajte na umu da kao novorođenče niste mogli gotovo ništa bez svojih roditelja. Vi ste doslovno bili nemoćni i nesposobni za samostalno preživljavanje. Ako ste bili gladni i mama vas nije nahranila kad ste bili gladni, naravno da se pojavio strah od gladi, za preživljavanjem. Tada nam je svima koristilo da plačemo i da na neki način damo do znanja da nam nešto treba. Kada sada nešto trebamo, a ne znamo kako do toga doći te vanjska realnost ide u prilog tome da nešto trebamo i to isto sad nemamo, u podsvijesti se zapravo aktivira film u kojem smo mi i dalje mali, jadni i nemoćni. Naša podsvijest smatra kako tada trebamo kukati da nam je teško (plakati i jadikovati) kako bismo to nešto dobili. No, to je bila priča koja je funkcionirala kad smo bili male bebe. U odrasloj dobi to bi trebalo funkcionirati malo drugačije, ali ne funkcionira jer velika većina ljudi uopće nije svjesna kako stvari zapravo funkcioniraju, kako zapravo sami kreiramo ono što doživljavamo.

Velika većina ljudi ne komunicira svjesno sa svojom podsvijesti, a mnogi je se čak i boje, što je po mom mišljenju totalno nelogično jer je nemoguće ne komunicirati s podsvijesti. Jedino je moguće komunicirati nesvjesno umjesto svjesno. Drugim riječima, ako vas netko baš jako, ali jako živcira, to zapravo nema veze s tom osobom koja vas živcira, koliko to ima veze s tim što nosite u svojoj podsvijesti i s time koji filmovi iz vaše podsvjesne kinoteke se počinju projicirati kada nešto izvana „stisne play“ na tom nekom podsvjesnom filmu.

Kada čovjek svjesno komunicira sa svojom podsvijesti, život počinje izgledati potpuno drugačije. U istom navedenom primjeru, osoba primjećuje sve misli i emocije koje sam navela u tekstu iznad. No, tada osoba isključuje autopilot i odlazi u podsvijest istražiti uzrok tih emocija i misli. Poanta iza svega toga je naučiti lekciju i u podsvijest instalirati programe/emocije/vjerovanja koja omogućuju da bez obzira na vanjsku situaciju osoba osjeća sigurnost da će se snaći s čim god da se suoči. Najvažnije od svega je da osobom tada više ne upravlja energija straha, već osoba upravlja energijom straha. Može je odlučiti promatrati, može odlučiti s njom razgovarati i naučiti još neke lekcije, može je odlučiti otpustiti i uzemljiti. U tom slučaju, osoba više nije toliko koncentrirana na problem i strahovanja od neke grozne i strašne budućnosti, već je koncentrirana na svoju sposobnost za rast i razvoj, na svoju snalažljivost, društvenost, znanje, vještine, na savršen red u prividu vanjskog kaosa… U tom slučaju, postoji mali milijun načina kako će se neka situacija riješiti, postoji znanje da smo svi povezani, da će se sve srediti za naše najbolje i najuzvišenije dobro, osoba je spremna dijeliti i pomagati, promatra i vanjski i svoj unutarnji svijet sa znatiželjom, primjećuje prilike i spremna je za akciju.

Kad smo u strahu, nismo baš spremni za neku kreativnu i inspirativnu akciju. Napeti smo i spremni za borbu ili bijeg. Kad svjesno komuniciramo sa strahom, koji je najčešće ponavljana priča iz naše podsvijesti, možemo iz tog „strašnog filma“ nešto naučiti i taj film staviti u otpis iz naše podsvjesne kinoteke. Tada se mnogo lakše možemo opustiti i osjetiti unutarnji mir, radost, spontanost, kreativnost, ljudskost…

Iz moje perspektive, svjesno komuniciranje i rad s podsvijesti donosi mnogo blagodati. I da, nekad sam i ja osjećala strah od kopanja po nekim dijelovima podsvijesti, no gledajući iz današnje perspektive, često je strah od podsvijesti bio strašniji od same podsvijesti.

Usudite se upoznati sami sebe. Usudite se staviti na otpis filmove iz podsvjesne kinoteke koji vam više ne služe i naručite nove filmove. Usudite se živjeti svoju čaroliju i podijeliti tu čaroliju sa svijetom. Svijet žudi za čarolijom koju nosimo unutar sebe!

S ljubavlju,
Rebeka

19. rujna 2022. godine