Kad bih kroz Život pokušala izreći kako vidim Ljubav, kako je opipavam, doživljavam i što je toj alkemijskoj sili sve moguće, s druge bi strane često nastao tajac.
Neka gotovo prešutna nejasnoća nakon čega bi se tema zaokrenula u drugom smjeru jer njeno sjeme ne bi naišlo na dovoljno plodno tlo za bujanje.
I koliko god kroz mene strujala praiskonska čežnja da se ta spoznaja podijeli, prenese dalje, ponese još nekoga, to ne bi bilo moguće. Ili bi bilo na nekom suptilnom nivou gdje bi se Ljubav provukla kroz “ušicu uma” i na tren zabljesnula. No, um bi bio jači i ne bi bio spreman doživjeti je u njenoj alkemijskoj ljepoti.
Tada mi je postalo jasno nešto za što mi je trebalo neko vrijeme da prihvatim – ljudi Ljubav svode na ovozemaljsko iskustvo i pritom imaju određena uvjerenja. Jedno od njih je i da je ona prolazno osjećanje između dva bića, tek ponekad vjeruju neprolazno, ako ta bića nose određene uloge poput recimo majke i djeteta.
No, Ljubav je toliko više od toga da mi ne bi Život bio dovoljan da opišem sve njene manifestacije.
Jedan sam period Života imala osjećaj da sam u tim spoznajama gotovo sama. Prestala sam govoriti pred ljudima o Ljubavi na način kako je ja slutim. O čudima koja čini. O iscjeljenjima, alkemijskim svojstvima, vatri u grudima koja doslovno mijenja etere, pročišćava realnost, otklanja dubinsku bol, čini nas dječjima i neposrednima, izbavlja nas iz uma i njegovih zamki, dovodi nas u Raj u nama.
No, ona ni jednog trena nije prestala govoriti meni o sebi. Govorila je djelima, čudesnim susretima sa srodnim dušama, neočekivanim raspletima, svjetlosnim znakovima na putu, zvijezdama u očima…
Govorila je toliko glasno i čisto da sam bila nijema pred njenim glasom i čudima.
Tada mi je Život poslao one koji su spremni čuti njen glas. Koji su otvorili i otvaraju senzore da bi se probudili u Ljubavi.
Vikend iza nas je jedno takvo snoviđenje. Teško mi ga je i prizvati u riječi jer one ne mogu uhvatiti ni djelić te alkemije.
Ljubav je izvirala sa svih strana u svom izvornom obliku.
Bila je to čista alkemija.
Iscjelivali su se njenim nektarom najdublji eteri, grlilo se božanskim rukama, smijalo dječjim smijehom, plakalo anđeoskim suzama.
Dok ne prevedem “to” na ovozemaljski jezik, neka nas sve zajedno okupa ovo sveto iskustvo.
Samo na tren zatvori oči i osjeti.
I znaj…da tek smo krenuli.
Dragi prijatelji portala Epoha!
Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.
Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.
To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.
Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.
Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.
Hvala vam od srca na vašoj potpori.
Vaša Epoha
