Volim tišine ujutro. Bez puno riječi i namještanja. Volim boje života u njegovoj izvornoj nijansi.

Prve zrake sunca koje ponovno vraćaju nadu svemu što je pošlo ukrivo. Kada pogledaš pred sobom na život koji se rađa i vidiš da je onakav kakav je. Izvoran. Nepatvoren. Ima nešto čudesno u tom početku što te poziva da i ti počneš ispočetka. Bez obzira na broj jučerašnjih padova i razočarenja. Sad kao da bolje shvaćaš koliko su oni prolazni i prepustiš ih zaboravu.

Novi dan uvijek pruži neko novo iznenađenje. Manje ili veće. Neku ljepotu kojoj se valja diviti i otkriješ da postoje stvari za koje se vrijedi boriti. Ljudi. Osjećaji. Iskustva. Iz petnih žila. Jer daju razliku životu.

Hvataš trenutak u kojem ćeš ponovno proći sve one lijepe osjećaje koje si nekoć prolazio. Živiš trenutak kojeg imaš i koji se nikada neće ponoviti. Volim tišine ujutro. Živiš život kakav bi poželio uvijek živjeti.