Za početak ovog teksta navodim kanaliziranu poruku. Poruka glasi: „Zagađenje Majke Zemlje jedna je od refleksija stanja kolektivne svijesti.

Kolektivna svijest vibrira odbijanjem prihvaćanja ove realnosti, igranjem uloga u kojima netko mora biti u pravu, a netko u krivu; netko mora imati moć, a netko mora biti nemoćan; netko mora biti svjetlo i predstavnik dobra, a netko drugi predstavnik tame i zla… Igrate se sudaca, a ne vidite ni smeće na vlastitom pragu niti prljave prozore kroz koje gledate svijet.

Nitko i ništa na ovom svijetu nije apsolutno dobro niti zlo, niti postoji pravi put izvan vlastitog puta koji se spoznaje jedino kroz uranjanje u sebe.

Čovjek koji je spreman počistiti smeće unutar sebe bez projiciranja svog smeća na druge, zna i kako biti dio rješenja zagađenosti Majke Zemlje.“

I netko bi se možda mogao naći prozvan i uvrijeđen s time što u poruci piše. No, svaki osjećaj koji se javi kao energetska reakcija unutar nečijeg bića na bilo što, samo je poruka duše koju bi bilo poželjno poslušati, razumjeti te u skladu sa shvaćanjem lekcije poduzeti neku akciju u smjeru širenja vlastite svijesti i promjene.

Neću niti pokušavati u ovaj tekst prenijeti sve što proživljavam i učim te zbog čega rjeđe pišem tekstove. Zapravo pišem više nego ikad, samo bez namjere objave sadržaja. To je dio „škole“ koja se sastoji od kanaliziranja „predavanja“ i mnogi sadržaji tih „predavanja“ pomiču sve moje granice i okvire vjerovanja, obrazaca misli i doživljavanja emocija i svijeta, što je u isto vrijeme toliko oslobađajuće, a s druge strane nosi dozu neke težine.

Prije nekoliko mjeseci kanalizirala sam nekoliko tekstova u kojima mi je objašnjeno da ja jesam i Tama, kao i svi ljudi na ovom svijetu. No značenje te Tame nema veze sa zlom, grijehom ili bilo čim sličnim…

Tama je prostor unutar nas (koji zapravo nije fizički prostor, nego više metafizički), poput crnog ekrana televizora/laptopa. I pod utjecajem energije i postavki uređaja, na ekranu možemo doživjeti igru svjetla koja se formira u oblike i pokrete. Kada bi ekran zbog bilo čega pozelenio, mi ni jednu vibraciju boje ne bismo vidjeli u njenom izvornom obliku, već bi je taj zeleni filter na ekranu promijenio, tj. promijenio bi samo naš doživljaj neke boje.

Objašnjeno mi je kako je sve što unutar sebe doživljavamo (misli, emocije, fizičke osjete) samo igra svjetla različitih vibracija u našoj Tami (vatromet se obično odvija po mraku kako bi se svjetlo vatrometa bolje vidjelo). U tom smislu strah je samo jedna od boja koju možemo iskušavati, a zahvalnost je neka druga boja koju također možemo iskušavati.

Ljudi obično o bojama ne razgovaraju kao o zloj i dobroj boji, već o bojama koje im se sviđaju i koje im se ne sviđaju. Ali mnogo toga što doživljavamo u sebi ili svijetu oko sebe spremni smo proglasiti grijehom, zlom, groznim, užasnim… na temelju čega? Religijskih, kulturoloških, odgojnih i obrazovnih programa koji su usađeni u nas? Često se ponašamo poput nepogrešivih sudaca ili u blažoj verziji vjernih sljedbenika autoriteta koje smo u svojoj glavi smjestili na mjesto autoriteta kojeg trebamo slijepo slušati, a ta poslušnost dokazuje da smo „dobri“.

U jednom od tih „predavanja“ pisala sam o fraktalnoj i hologramskoj prirodi stvarnosti. O tome kako je sve povezano na kvantnoj i energetskoj razini, kako se sve preslikava jedno u drugo. Svi smo čuli za onu: „Kako gore, tako dolje.“ i to je upravo to rečeno na kraći način.

Kada sam živjela život bez da sam propitkivala sve što doživljavam unutar sebe, kada sam svoje misli doživljavala točnim i ispravnim, svoje emocije kao jedini mogući način reagiranja na neku situaciju, živjela sam život prepun razočaranja, ljutnje, bijesa, tuge, osjećaja nemoći…

Sva ta „igra svjetlosti koja se događala u tamnom prostoru mog bića“ nije bila nešto za što sam preuzimala odgovornost, već sam za ta stanja okrivljavala ovaj grozan i nepravedan svijet, grešne ljude koji su prodali dušu Vragu, a zaboravili na put iskupljenja… Ponavljala sam poput papige religijske priče i tim ponavljanjem stvarala iluziju sebe kao dobre osobe, osobe koja je svoju dušu predala Bogu, koja je spremna priznati svoje grijehe i iskupiti ih kroz ispovijed i pokoru.

Onda sam došla u situaciju da se želim ubiti, da mi nikakva molitva ne pomaže, da ako si ne pomognem sama, da mi nitko neće pomoći. I čitala sam o promjeni načina razmišljanja, o emocijama, o razvoju samopouzdanja, o drugim religija… I nije mi puko čitanje pomoglo, već pitanja koja sam si postavljala inspirirana tim tekstovima.

Pomoglo je to što sam ja bila uporna u širenju vlastite svijesti, no svi autori knjiga, kasnije videa, učitelji, praktičari/terapeuti doprinijeli su tome da si sve brže i lakše mogu i znam pomoći sama. Svi oni dali su svoje ruke koje su mi pomogle u mom usponu, ali ja sam ta koja je odlučila raditi korake. Oni mogu nuditi svoje ruke koliko hoće, ali bez moje odluke da surađujem s tim rukama, njihovu pomoć ne bih mogla doživjeti kao pomoć, već kao napad na moj sustav vrijednosti.

I mnogo puta u životu došla sam u točku shvaćanja i prihvaćanja da nisam baš takva dobrica niti tako prosvjetljena kako sam si to umislila. I to sam često shvatila kroz promatranje svojih projekcija na druge. Koliko puta sam se ljutila i zamjerala drugima nešto za što bih dala ruku u vatru da ja ne bih nikad učinila, a onda shvatim da sam zapravo učinila drugačije s istom posljedicom na sebe i druge, ali zato što nisam prihvatila svoju Tamu, navukla sam filter na ekran zbog kojeg sam doživljavala stvarnost u kojoj zaista vjerujem da iskušavam kako to nešto nikad ne bih učinila. O, kako su te spoznaje bile bolne i u isto vrijeme oslobađajuće.

I kada sve to povežem s kanaliziranom porukom za današnji dan koja kaže da je zagađenje Zemlje samo refleksija stanja kolektivne svijesti, sve što sam do sada spoznala samo dobiva još jednu perspektivu gledanja na problem zagađenja.

Kada primjerice unutar sebe osjećamo nemoć, a da toga nismo svjesni ili ne želimo biti svjesni, ta nemoć mora se negdje reflektirati kako bismo je pogledali u oči. Može se reflektirati na način da prepustimo nekome svoju moć i da netko odlučuje umjesto nas, pa smo nezadovoljni, povrijeđeni i razočarani, a može se dogoditi da se mi nađemo na nekoj „poziciji moći“ u kojoj trebamo odlučivati umjesto i za druge, a onda se u toj ulozi ne snađemo ili se previše razmašemo i postanemo umišljeni. I koja god situacija da se složi, poanta je preuzeti odgovornost za nju, a to znači na nju odgovoriti s mirom u sebi. Tako dugo dok ne možemo na neku situaciju odgovoriti s mirom u sebi, imamo što čistiti unutar sebe.

Često ta nemoć, kao i emocionalna glad, glad za moći, potreba da se u vanjskom svijetu pokažemo bolje nego što jesmo… vode u pretjerani konzumerizam koji itekako doprinosi zagađenju Zemlje.

Mnogo toga u današnjem svijetu zaista funkcionira i pomaže, no mnogo toga je postavljeno na krivim temeljima i zbog toga uzrokuje više štete nego koristi. No, gdje se nalaze krivi temelji? Negdje izvan nas ili unutar nas, u našim unutarnjim ranama koje izbjegavamo pogledati u oči, u našim pokušajima da glumimo nešto što nismo, u našim namjerama da vanjskim bogatstvom nadomjestimo unutarnje siromaštvo duhom?

Onaj tko radi „zle“ stvari zbog potrebe za moći, to ne može raditi ako nije u doticaju s onima koji unutar sebe također imaju osjećaj nemoći, ali u tom slučaju ne traže moć, već traže kome će predati svoju moć kako bi ih taj netko tko želi njihovu moć mogao voditi. To su samo dvije strane istog novčića, novčića koji se zove odgovorno prihvaćanje autentične moći vlastitog bića. Onaj tko radi „zle“ stvari zbog potrebe za moći, samo jasno pokazuje da ne osjeti moć unutar sebe, što je zapravo obrambeni mehanizam zbog unutarnjih rana.

I ništa od ovoga nije pokušaj opravdavanja niti umanjivanja onoga što se događa u našem svijetu, već je poziv da zaista duboko i iskreno pogledamo u sebe. Lako je ući u iluziju i zablude, no ni u tome nema ništa ni dobro ni loše. To je samo jedan od način učenja i širenja vlastite svijesti kroz to učenje, način centriranja i dovođenja vlastitog života u sve veću ravnotežu, a iz unutarnje ravnoteže onda možemo zaista i stvarati vanjsku ravnotežu.