Budući da ne znam kako je biti u tuđoj koži osim svojoj, govorit ću iz vlastitog iskustva i perspektive, što ne znači da sam u pravu i da se s time trebate složiti.

Kad sam tek krenula s „radom na sebi“, taj pojam mi je značio ovo: „Izvući se iz unutarnjih stanja zbog kojih razmišljam i planiram samoubojstvo“. „Rad na sebi“ u prijevodu značio mi je bijeg od mene same, odnosno dijelova mene same.

I sve je počelo s proučavanjem tematika vezanih uz samopouzdanje i samopoštovanje, nakon čega su slijedile razne knjige o pozitivnom razmišljanju, Zakonu privlačenja, literatura u kojoj piše da se trebamo riješiti ega i sl. I gdje god je bila navedena neka vježba, ja sam je radila.

I na tom putu često sam se našla u zamkama ega. No, što mislim pod zamkama ega? Kada sam čitala literaturu u kojoj se ego opisivao kao nešto loše, nešto što treba suzbiti, ja sam provodila neke vježbe za to i s vremenom sam se programirala da vjerujem kako sam ja svoj ego obuzdala, povjerovala sam kako znam puno samo zato što sam pročitala neke informacije i kako zbog toga imam pravo „popovati“ drugim ljudima i „pozivati ih na buđenje“.

U fazama „popila sam svu pamet svijeta“ dio mene vjerovao je da je napravio nešto konkretno na svom samopouzdanju i samopoštovanju, ali zapravo se dogodilo da sam dio sebe (od kojeg sam bježala) s time potisnula još više. I nakon svake takve faze život bi me gurnuo u neku situaciju u kojoj sam bila suočena sa istinom da baš i nisam tako pametna, da neke stvari baš i ne funkcioniraju onako kako sam se uvjerila da funkcioniraju i o kojima sam „popovala“ drugima.

O kako je to bilo frustrirajuće! Koliko puta sam pomislila da sam se sa svim tim „radom na sebi“ pomaknula 1 korak naprijed, a 3 nazad?! Previše puta…

Kada sam došla na fakultet i na fakultetu pohađala različite kolegije i na različitim kolegijima učila o sociologiji, psihologiji, kriminologiji, neurologiji, doživljajnoj pedagogiji, penologiji, kaznenom pravu, biološkim osnovama poremećaja u ponašanju, prevenciji problema u ponašanju, medijima…, vježbala socijalne i komunikacijske vještine… moje znanje i lepeza vještina su se proširivale, ali su se proširivale i različite mogućnosti za upadanje u zamke ega.

Koliko puta sam zbog tih znanja osjećala da „stručno razumijem ljudska ponašanja i što je sve potrebno kako bih prevenirala/tretirala probleme u ponašanju“, a onda sam se u praksi poskliznula na stvarnost u kojoj sam toliko često osjetila nemoć i neznanje, u kojima sam zaključila da sve što sam naučila na fakultetu i nije od neke pretjerane koristi u radu s djecom koja iskazuju probleme u ponašanju, njihovim roditeljima i nastavnicima. Frustracija je na nekoj razini postajala sve veća i veća, a s druge strane se zbog svog tog znanja i uloženih resursa iluzorno povećalo samopouzdanje i samopoštovanje.

Koristila sam ja i ono kako sam shvatila da funkcionira pozitivno razmišljanje i Zakon privlačenja, vjerovala u to, prakticirala, a toliko puta se suočila sa realnošću u kojoj samo mogu zaključiti: „Ovo ništa ne funkcionira za mene. Ja sam propali slučaj, za mene nema spasa“, a neki bi mogli reći: „Ovo je sve prodavanje magle.“ No, kako god izabrali, poanta je da „tu nešto smrdi i ne drži vodu“.

I kad toliko toga naučite, pročitate, izvježbate i nađete se u životnim izazovnim situacijama zbog kojih se usprkos svemu naučenom ponovno osjećate skoro isto (ako ne i gore) nego u trenutku kad je taj „rad na sebi“ počeo, onda se nađete u točki u kojoj ili odlučite odustati od sebe ili odlučite odreći se svojih snova i postati živi zombi ili odlučite tražiti dalje dok ne nađete ono što odgovara vama.

Iskreno, nikad nisam razmišljala u smjeru da ću nakon titule mag.paed.soc. i položena dva stručna ispita izlaziti iz struke i obrazovati se u području modnog dizajna, a još manje sam razmišljala da ću nakon modnog dizajna završiti u „alternativi“ kao što je ThetaHealing. Plan je bio nakon diplome naći posao u struci za stalno, ali Život je za mene imao drugi plan (i drago mi je da je).

I kako god da mi je ThetaHealing divna tehnika, kako god da sam s njom iskusila prve istinske pomake, nešto mi je tu „smrdjelo“, osjetila sam da nešto nedostaje, no nisam donijela zaključak da je to do same tehnike budući da je nisam učila od same osnivačice, već njenih učenika, a svaki učenik ono što je originalno tumači kroz svoje filtere i iskustva, nadograđuje i neke stvari izostavlja, možda „krivo“ shvaća. Pomaci koje sam osjetila kroz tretmane i edukacije na kojima sam bila, motivirale su me da usprkos svemu tražim dalje. Rupe koje sam osjetila da nedostaju u ThetaHealingu, divno sam nadopunila sa Tranceframing školom, kvantnom harmonizacijom, šamanskim sanjanjem, povratkom Izvoru…

I nakon svih tih stečenih znanja, vještina i doživljenih pomaka također sam se znala poskliznuti i na profesionalni i na spiritualni ego. I ako se netko zbog tih mojih faza našao prozvan ili uvrijeđen, iskreno se ispričavam, jer mi ni u primisli nije bilo nekoga vrijeđati, što ne znači da nekog zaista i nisam povrijedila.

No, jedna od opasnijih zamki od ega je zamka u kojoj vjerujemo da „radimo na sebi“, a zapravo bježimo od sebe. Što to zapravo znači?

Svaki pokušaj bijega od „negativnih“ misli, „negativnih“ emocija, „negativnih“ životnih iskustava, svaki pokušaj ganjanja „pozitivnih“ misli, „pozitivnih“ emocija, „pozitivnih“ životnih iskustava je zapravo bijeg od sebe i bijeg od Života, neprihvaćanje sebe i neprihvaćanje Života… I takav pristup, tako posložene stvari u našoj glavi dovode do sve dubljeg i neugodnijeg neurotičnog/psihotičnog unutarnjeg osjećaja.

Kad ne prihvaćamo bilo koji dio sebe ili bilo koji dio Života kao nešto što trenutno jednostavno jest tako (i što neće trajati zauvijek), dovodimo se u situaciju nezahvalnosti, straha, anksioznosti, otrovne petlje krivnja-ljutnja-sram-zamjeranje… I kad unutar sebe stvorimo takav energetski otisak, možemo mi misliti i vizualizirati bajkovitu sliku našeg života, ali ona se neće dogoditi. Ne može se dogoditi, jer Zakon privlačenja odgovara na naš energetski otisak, a ne na ono što mislimo i vjerujemo o svom energetskom otisku. Energija misli je puno slabija od energije podsvjesnog otiska, naročito kad misli idu u jednom smjeru, a podsvijest se tom smjeru protivi (tj. kad postoji unutarnji konflikt).

I u cijeloj toj priči „rada na sebi“ postoje mnogobrojne zamke upadanja u samozavaravanje, a to znači da vjerujemo kako smo pozitivni/prosvjetljeni/mudri/uravnoteženi, a životne situacije reflektiraju nešto potpuno drugačije. I čovjek koji je upao u takvu zamku, često počne projicirati i govoriti kako su drugi ti koji trebaju početi „raditi na sebi“, koji misle negativno, koji sišu tuđu energiju… jer vjeruju kako su oni nešto zaista napravili sa sobom. Tako dugo dok nema istinskog prihvaćanja stvarnosti, različitosti, izazovnih životnih situacija, cijelog spektra emocija… tako dugo „rad na sebi“ služi za bijeg od suočavanja s energijama unutar sebe koje su bolne, strašne na prvi pogled, bez kojih na podsvjesnoj razini mislimo da ne bismo postojali (iako na svjesnom nivou smatramo da nam ta energija šteti, a ne služi).

„Rad na sebi“ danas za mene više definitivno ne znači bijeg, ali i dalje se zna dogoditi da se poskliznem na određene zamke. „Rad na sebi“ za mene znači prihvaćati sve što jesam, sve što sam doživjela, upoznavati i dijelove sebe koje sam ne tako davno smatrala nečim „negativnim, ružnim, prljavim, groznim, grešnim…“, kao i dijelove sebe koje sam smatrala „pozitivnim, poželjnim, neiskvarenim, skromnim, čistim, prosvjetljenim…“

I mnoge iluzije o samoj sebi sam tako srušila, a sa svakom srušenom iluzijom sve više sam osjećala Tko Jesam i koja je moja Pjesma Srca. Sada za rijetko što unutar sebe mogu reći: „Ovo je poželjno, a ovo je nepoželjno.“

Najzanimljivija stvar u cijelom tom unutarnjem putovanju jest ta da se sa prestankom bježanja od sebe, s početkom voljenja svih dijelova sebe, mijenja i cijela percepcija svijeta, drugih ljudi, mijenjaju se životne navike onako kao preko noći (npr. od osnovne škole do nedavno nisam mogla izaći nigdje bez žvakače gume u ustima i o tome uopće nisam razmišljala do dana kada sam izašla bez da sam pomislila na nju, bez da sam je stavila u usta i od tada više uopće nemam potrebu žvakati žvakaču gumu i zaista ne znam kako je ta navika samo preko noći promijenjena), mijenja se kvaliteta odnosa, mijenja se fizičko tijelo, mijenjaju se životne okolnosti, količina sinkroniciteta i čudesnih zbivanja se povećava…

I za kraj ponavljam – ako „radite na sebi“, pitajte se zašto to radite i što taj pojam znači za vas? Pitajte se koja je istinska namjera zbog koje ustrajete u „radu na sebi“… Je li to bijeg od sebe? Pokušaj kontrole života i drugih ljudi? Je li u pozadini svega osjećaj nemoći i manje vrijednosti, potreba da se zaštitite od boli? Ako je dogovor da, tada je energetska pozadina priče „rada na sebi“ bijeg i neprihvaćanje dijelova sebe i Života. Ako „ne radite na sebi“, pitajte se zašto ne radite i što taj pojam znači za vas? Pitajte se postoje li dijelovi vas zbog kojih se osjećate neugodno u vlastitoj koži, postoje li aspekti života u kojima nikako na zelenu granu? Ako postoje, jeste li to prihvatili da je tako ili nastojite na neki drugi način to promijeniti/kontrolirati?

U kojoj god da fazi jeste, sve je ok. Sve je prolazno, pa tako i faza u kojoj jeste, no u promjeni faze možete surađivati sa Životom ili se boriti sa Životom. Koji je vaš izbor?