Prošli tjedan prvi puta u životu poklonila sam si općenito masažu, ali ne bilo kakvu, već zvučnu.

Zvučnu masažu željela sam si priuštiti više od godinu dana i nisam razumjela tu svoju želju, zapravo bih rekla potrebu. No, više od godinu dana nalazila sam vrlo racionalne i logične razloge zašto ću zadovoljavanje te potrebe odgoditi za nekad u budućnosti. I iskreno, svi racionalni razlozi za odgoditi to iskustvo samo su se produbljivali, a ne rješavali, tako da sam usprkos opravdanjima odlučila: „Idem, pa kud puklo”.

I razlozi da to ne ponovim su i dalje tu nepromjenjivi, ali sam ja drugačija, bogatija za to meni divno iskustvo koje definitivno želim ponoviti i produbiti.

Zvuk tako nježno masira cijelo tijelo, njegovu unutrašnjost, a s druge strane je intenzivan.

Kada si to dozvolim, još uvijek mogu osjetiti kako mi cijelo tijelo vibrira, no kao da sam naučila držati ga krutim, nepomičnim, bez dovoljno Životnog soka, tj. vibracije Života koja se nalazi u svemu s one strane fizičkih osjetila.

Osjetila sam na masaži koliko mi se teško u potpunosti opustiti i prepustiti, koliko sam naučila živjeti u iluziji da nešto kontroliram, a iza kontrole zapravo se nalaze rane koje nisam zacijelila već ih samo prekrila raznim maskama želeći ih tako držati dalje od svog pogleda, ali i tuđih pogleda.

Osjetila sam kako se različiti zvukovi zdjela susreću unutar mog tijela. Osjetila sam kako između različitih zvukova nema borbe, nema pokušaja da jedan zvuk dovede drugi zvuk na njegovu vibraciju, već se u tom susretanju stvara novi zvuk.

Dajući si vremena da se dojmovi slegnu, da se povežu sa svim procesima i spoznajama koje sam imala bilo kroz rad na sebi, bilo kroz rad i komunikaciju s drugima, shvatila sam toliko toga i danas ću dio pokušati objasniti na način da to možete povezati sa sobom.

Svi smo mi cjelovita bića i kad živimo svoju cjelovitost kroz osjećanje cjelovitosti, NE kroz ideju o cjelovitosti, tada možemo reći „Ja“ jesam. U tom slučaju ja je zamjenica s velikim početnim slovom.

No… Nekad tijekom odrastanja zbog raznih razloga naučimo kako su neki dijelovi nas prljavi, grešni, glupi, jadni, slabi, a drugi su poželjni, jaki, jedini koji nas mogu voditi kroz život u kojem se isprepliću prirodni zakoni i oni koje su smislili ranjeni ljudi.

Tih dijelova nas ima mnogo, no recimo da se oni svode na fizičko tijelo, emocionalno tijelo, mentalno tijelo i dušu. I svaki taj dio ima poseban ton i posebno mjesto u našem životu, ali na razne načine budemo programirani da je ili nije dobro pokazivati određene emocije u određenim situacijama, da neke dijelove tijela smijemo pokazivati, neke ne, da su neke tjelesne aktivnosti za cure, neke za dečke, da neku hranu moramo jesti jer je zdrava, drugu ne smijemo jer je nezdrava… Pa nam govore da razmislimo prije nego nešto napravimo, iako psihofizički još uvijek nismo za to sazreli niti smo za to spremni niti znamo što to znači. Onda dođemo u školu gdje se jedino uvažava mentalni dio nas – uči, čitaj, računaj, pamti, analiziraj, misli, reproduciraj, zaključuj… Duši se rijetko kad omogući da se slobodno izražava i da slobodno komunicira sa svim drugim dijelovima našeg cjelokupnog bića. I nakon svega, umjesto da je duša „mjesto“ na kojem se susreću svi dijelovi nas, mentalno tijelo (kod nekih nekad emocionalno), preuzima glavnu riječ, glavnu dionicu pjesme na koju plešemo kroz život i onda se pogubimo, izgubimo doticaj sa Čarolijom Života i s osjećajem smisla.

Do zvučne masaže bila sam uvjerena kako je duša ta koja treba preuzeti glavnu riječ, da je duša glavna, a ostali dijelovi sporedni i da se ostali dijelovi mene moraju podčiniti duši. Osjetila sam sukob unutar sebe između tih različitih dijelova i nisam ga znala pomiriti. Smatrala sam kako će duša to sve srediti, ako joj dozvolim da se integrira sa svim dijelovima mene, ali bila sam u krivu…

Za naše fizičko iskustvo na zemlji svi dijelovi nas podjednako su važni.

Tako dugo dok unutar sebe osjetimo kako se poistovjećujemo samo s jednim dijelom sebe kad izgovorimo „ja“ (s malim početnim slovom), tako dugo ćemo unutar sebe osjetiti sukob, osjetit ćemo da nismo cjeloviti, da je jedan dio nas važniji od drugih… i tako ćemo se samo dodano ranjavati i kreirati život u nezadovoljstvu, besmislu, patnji i drami.

I kada taj sukob pokušavamo riješiti „iz glave“ možemo biti sigurni da se s time nećemo baš puno pomaknuti prema onom osjećaju za koji znamo duboko u sebi da zaslužujemo živjeti i osjetiti ga kroz život, bez obzira kakve su nam vanjske životne okolnosti.

Kad sam shvatila što se sa različitim zvukovima zdjela događa u mom tijelu, tada sam shvatila kako fizičko tijelo vibrira svojim tonom (vibracijom), mentalno tijelo svojim, emocionalno tijelo svojim i duša svojim… Shvatila sam kako ne trebam slušati jedno po jedno i s mentalnim tijelom razumjeti ostale, pokušavati ostale pomaknuti na mjesto gdje ranjenost unutar mene manje boli ili ne boli. Shvatila sam kako svim dijelovima sebe mogu dozvoliti da budu ono što jesu, da rade ono za što su stvoreni i da mogu odlučiti slušati ton koji stvaraju zajedničkim snagama, bez borbe među njima.

Sada te spoznaje malo po malo pretačem u svoj svakodnevni život i vježbam slušati tu pjesmu unutar sebe bez obzira s kim sam, gdje sam i što radim. S vremena na vrijeme uspijem, pa se vratim na stari obrazac funkcioniranja, no to je proces. Glavno je da znam kamo s vježbanjem idem – u življenje i bivanje kroz osjećaj vlastite Cjelovitosti i smisla.

Svi idemo „tamo“ i ovaj tekst samo je jedan od načina približavanja onoga što se unutar nas zapravo događa. Svatko bira kako ide „tamo“ i svi to možemo, ali… Zaista je potrebno učiti, ulaziti u nova iskustva i time širiti svoje okvire u kojima živimo i u kojima osjećamo nezadovoljstvo jer stagniramo, umjesto da rastemo i razvijamo se.

Razne tehnike i alati samo su načini treninga koji nam omogućuju da pronađemo „to mjesto“ bivanja u Sebi, kako bismo korak po korak te kratke trenutke uranjanja u taj zvuk Cjelovitosti proširili na cijeli svoj Život. I ljudi koji nas mogu poučiti alatima i tehnikama, kao i ljudi koji nam mogu približiti iskustvo uranjanja u taj zvuk svojim postojanjem i djelovanjem zapravo samo daju ruke na koje se možemo popeti kako bismo preskočili neku ogradu stvorenu u nama samima. Svaki pojedinac odgovoran je za to hoće li koristiti te ruke za lakše i brže preskakanje ograde ili će sam malo po malo bušiti rupe u zidu kako bi u te rupe mogao staviti stopala i ruke pri penjanju preko ograde.

Na mom putu bilo je mnogo ruku na koje sam stala, ali je bilo i mnogo više rupa koje sam bušila kroz gotovo dva desetljeća intenzivnog traganja za „tim mjestom“ unutar sebe.

I tako sam zahvalna sama sebi što sam usprkos svim logičnim i racionalnim opravdanjima zašto si ne priuštiti zvučnu masažu ipak odlučila: „Idem, pa kud puklo.“