Tehnološke elite otvaraju vrata novoj eugenici u kojoj niti ljudi nisu pošteđeni.
Razvojem genetskog inženjeringa došlo je do manipulacije genetskim informacijama u mikrobima, biljkama i životinjama. Sada i ljudi trebaju biti genetski “optimizirani”. Eugenička megalomanija tehnoloških elita očito ne poznaje granice.
Genetski kod živih organizama u biti nije ništa više od matematike. Vrsta prirodnog softverskog kodiranja koje se – ako se razumije – može prepisati. Genetičari već godinama rade na “reprogramiranju” mikroorganizama, insekata (npr. voćne mušice), biljaka, pa čak i životinja pomoću genetskog inženjeringa. Ali sada se otvara nova granica megalomanije: genetski modificirane bebe.
To financiraju iste tehnološke elite koje su oduvijek vjerovale da je čovječanstvo samo nedovršeni softverski proizvod koji treba ažurirati po volji. Sada se, međutim, više ne radi o aplikacijama ili algoritmima, već o ljudskim embrijima – ultimativnom igralištu za one koji su se dugo smatrali bogovima. Wall Street Journal je prvi put detaljno ispitao ovu aktivnost, otkrivajući scenu u kojoj startupi, s dobronamjernom retorikom i milijardama ulaganja, odjednom provode istraživanja koja su prije bila uglavnom tabu.
Tvrtke poput Preventivea, kojeg je osnovao znanstvenik CRISPR-a Lucas Harrington, prikupljaju desetke milijuna, navodno kako bi iskorijenili genetske bolesti. Njihov odjel za odnose s javnošću to naziva altruizmom. Kritičari to nazivaju eugeničkim kockanjem. I svatko s imalo razuma prepoznaje da industrija koju vode isti mislioci koji su pandemiju koristili kao beta test za tehnologije nezrelih mRNA teško da je moralni autoritet za takve nepovratne intervencije u ljudskoj genetici.
Godine pandemije već su pokazale koliko se brzo eksperimentalni laboratorijski proizvodi mogu ubrizgati u zdrava tijela diljem svijeta bez dugotrajnih sigurnosnih ispitivanja – i koliko su se lako zanemarivali etički standardi. Dobro je dokumentirano da je Moderna izvorno spasila svoju tehnologiju mRNA iz neuspjelih projekata raka i pretvorila je u pandemijski uspjeh. Ali umjesto da se bave samorefleksijom, sada se pripremaju za sljedeći skok: djecu koja se ne samo trebaju roditi, već i dizajnirati. Programe koji ne samo čitaju, već i prepisuju što znači biti čovjek.
Naravno, sve je to umotano u plemenite namjere. Cilj je, tvrde, jednostavno spriječiti patnju, eliminirati najgore nasljedne bolesti i pomoći drugima. Silicijska dolina voli ovu vrstu retorike. To je ista retorika koja se koristi za veličanje svakog alata za nadzor kao zaštite zajednice. Ali iza kulisa, trag ovih startupa vodi do zemalja bez strogih propisa. Ujedinjeni Arapski Emirati su mogućnost. I druge regije. Zemlje u kojima bi se eksperimenti mogli provoditi nezapaženo dok su američki etički odbori još uvijek zaglibljeni u formalnostima. Naravno, osnivači to poriču. Harrington govori o regulatornim preprekama, a ne o izbjegavanju nadzora. Ali čim projekt počne tražiti lokacije u inozemstvu, moralni sud je već donesen.
Posebno je značajno slavlje tehnoloških milijardera koji se s misionarskim žarom bacaju u modifikaciju embrija. Sam Altman zamolio je svog supruga, Olivera Mulherina, da objasni koliko žele pomoći obiteljima. Osnivač Coinbasea Brian Armstrong javno se raduje što je embrije puno lakše popraviti nego odrasle, kao da se radi o softverskoj zakrpi, a ne o potencijalnim ljudskim bićima s nepromjenjivom sudbinom.
Istodobno, ulaganja ne teku samo u Preventive, već i u rastuću scenu startup laboratorija koji već predviđaju svoje prve primjene izvan SAD-a. Manhattan Genomics, Bootstrap Bio i drugi rade na projektima koje ne mogu provesti u Sjedinjenim Državama zbog etičkih ograničenja. Činjenica da te tvrtke ovaj put neće koristiti Ukrajinu kao poligon za testiranje gotovo je utješna. Ali putujući cirkus biolaboratorija sigurno će pronaći svoj novi (neregulirani) dom.
Upozorenja pravih genetičkih stručnjaka su sukladno tome drastična. Fjodor Urnov iz poznatog Instituta za inovativnu genomiku artikulirao je u WSJ-u ono što mnogi misle: Ili su voditelji projekta prijevarni ideolozi ili pate od zabluda. Ili oboje. Urnovljev zaključak je nedvosmislen: Svatko tko maše vrećama novca dok priča o poboljšanju beba ili je izgubio ili je namjerno isključio povijesno sjećanje na ovu civilizaciju.
Jer upravo tu počinje eugenička noćna mora. Prijelaz s medicinske nužnosti na genetsku optimizaciju nije dug korak, već klizav. Čim postoji tehnologija koja će embrije učiniti zdravijima, neizbježno postoji i ona koja će ih učiniti inteligentnijima, većima, ljepšima ili učinkovitijima. Obećana granica nije ništa drugo do puko obećanje, koje nestaje u trenutku kada prvi investitor zahtijeva poboljšanje umjesto samo lijeka.
Pa ipak, osnivači nove genetske industrije ostaju nepokolebljivo optimistični. Čovječanstvo nosi tisuće opasnih mutacija u sebi. Bolesti poput Huntingtonove uništavaju živote. Uređivanje genoma može sve to spriječiti. Roditelji se više ne bi trebali bojati. DNK se može popraviti, otpornost stvoriti, mutacije izbrisati. Jezik zvuči kao nešto izravno iz priručnika Silicijske doline: problemi su greške, ljudi su sustavi, biologija je kod, budućnost je zakrpa. Ovaj način razmišljanja možda je funkcionirao za aplikacije. Možda je čak funkcionirao i za softverske inovacije, iako se društvo još uvijek bori s kolateralnom štetom društvenih medija. Ali skok od programiranja algoritma do programiranja ljudskog bića nije napredak. To je transhumanistička distopija u svom najčišćem obliku.
