Stiglo je novo doba oružja za mozak u kojem ljudski um postaje bojno polje budućnosti.
Koliko je napredovao razvoj kemijskog “oružja za mozak”? Britanski istraživači sada oglašavaju uzbunu.
Tvrde da se mora zaustaviti “oružje za neuroznanost”. Ljudski um, kažu, postaje bojno polje budućnosti.
Kad britanski akademici odjednom oglase uzbunu jer “oružje za mozak” više nije znanstvena fantastika, može se biti siguran: tehnokratska elita u svom arsenalu odavno ima više nego što bi ikada otkrila javnosti.
Dva istraživača sa Sveučilišta Bradford, Michael Crowley i Malcolm Dando, predstavljaju svoja otkrića kao “poziv na buđenje” svijetu, jer čovječanstvo navodno prelazi u eru u kojoj će ljudski um postati bojno polje.
Dok Crowley bjesni o opasnosti da znanstvena fantastika postane znanstvena činjenica, treba se zapitati zašto je uopće došlo do ovoga. Nije samo ljudska znatiželja potaknula istraživanja o mijenjanju svijesti, utjecaju na ponašanje i mentalnoj manipulaciji.
Kao i uvijek, država je, sa svojim agencijama, laboratorijima i proračunima, desetljećima potajno pokušavala bolje predvidjeti i kontrolirati misli svojih građana i neprijatelja.
Činjenica da su dva akademika upravo ovo proglasila „novom ratnom zonom“ nije izraz iznenadne znanstvene svijesti. To je posljedica činjenice da je razvoj odavno dovoljno napredovao da zahtijeva međunarodnu regulaciju prije nego što nekontrolirani akteri steknu slične mogućnosti.
Moral dolazi do izražaja samo kada državni akteri žele osigurati vlastitu prednost. To je lekcija koja je naučena, između ostalog, i u slučaju nuklearnog oružja.
Povijesni pregled istraživača samo je mali prozor u daleko veću, mračniju stvarnost. Tijekom Hladnog rata, SAD, Sovjetski Savez i Kina intenzivno su radili na kemijskim tvarima osmišljenim za manipuliranje središnjim živčanim sustavom.
Cilj nije bio brza smrt, već kontrolirano onesposobljavanje – nesvijest, zbunjenost, halucinacije, sedacija, paraliza. Željeli su slomiti um, a ne tijelo.
Nijedan zapadni političar javno ne govori o tome, no upotreba takvih tvari u moskovskom ratištu 2002. – gdje su ruske specijalne snage upotrijebile derivate fentanila – samo je vidljivi primjer tehnike koja se očito dugo istražuje diljem svijeta.
Više od 120 civila umrlo je kao posljedica kemijske intervencije, a mnogi drugi kasnije su pretrpjeli trajne ozljede. I unatoč ovoj katastrofi, prema autorima, istraživanje je tek nakon toga dobilo zamah.
Danas se neurokemija, umjetna inteligencija i farmakologija stapaju u koktel koji bi teoretski mogao učiniti cijele populacije podložnima manipulaciji. Dando, profesor emeritus međunarodne sigurnosti, otvoreno izjavljuje da bi se znanje koje se koristi za liječenje neuroloških bolesti jednako lako moglo zloupotrijebiti kako bi se ljudi učinili poslušnima ili kako bi ih se oblikovalo u „nesvjesne agente“.
Jaz u međunarodnom pravu o oružju je ogroman. Dok Konvencija o kemijskom oružju postoji, tvari koje manipuliraju mozgom, moderni sedativi i neuroaktivni sustavi temeljeni na umjetnoj inteligenciji djeluju u sivoj zoni. Autori pozivaju na model „holističke kontrole naoružanja“ – što, jednostavnim riječima, znači da bi se države konačno trebale dogovoriti o tome kako regulirati alate koje su same predvodile.
Crowley i Dando, naravno, naglašavaju da ne žele ometati znanost. Radi se jednostavno o sprječavanju zlouporabe. Upravo se ta fraza čuje desetljećima u svim područjima gdje visokoosjetljive tehnologije migriraju iz laboratorija u političke i vojne primjene. Nitko ne želi uzrokovati štetu, kažu. Međutim, Crowleyjeva dramatična zaključna izjava, da se mora “zaštititi integritet znanosti i svetost ljudskog uma”, zvuči kao zakašnjela savjest sustava koji je odavno otišao predaleko.
