Svjetsko prvenstvo označilo je početak okultizma i bioenergetskih igara.
Prije nego što prijeđemo na srž problema, važno je razmotriti samu sliku Igara. Jer kao bivšem sportašu s vremenom je postalo jasno da Igre nikada nisu bile isključivo i samo sport. Nikada nisu bile samo utrka, borba, rekord, medalja, himna i zastava. Na svojoj dubljoj razini, one su oduvijek bile ritual kolektivne pažnje. I gdje god se pojavi kolektivna pažnja, javlja se i energija: emocionalna, psihološka, simbolična, društvena. Ljudi promatraju, ljudi doživljavaju, ljudi dizajniraju. I upravo u tom trenutku počinje pravi mehanizam.
Gnostičkim rječnikom, moglo bi se reći da je svijet spektakla jedno od najstarijih oruđa arhontske iluzije. Nije stvar u tome da je svaka arena, svaki stadion ili svaka ceremonija inherentno “zla”. Radi se o principu: masa ljudi okupljena je u jednom polju percepcije, a zatim usmjerena prema jednoj slici, jednoj gesti, jednoj figuri, jednom plamenu, jednoj “zvijezdi”.
To se ne mora shvatiti doslovno. Samo razmislite o psihologiji gomile: osoba u kolektivnom okruženju lakše prenosi vlastitu napetost, oduševljenje, agresiju, nadu i strah na ono što joj se predstavi kao središte. Priznajte da nikada niste gledali na stvari iz te perspektive, vjerujte dok sam se aktivno bavio sportom nisam iskreno niti ja. Ali kada sam iz sudionika postao promatrač imao sam više vremena pratiti psihologiju same mase i tada mi se zapravo upalila lampica.
Povijest odavno poznaje ovaj mehanizam. Rimski Koloseum nije bio samo mjesto zabave. Bio je tehnologija moći. Gomila je promatrala, reagirala, vikala, zahtijevala pobjedu ili pad. Energija grada usmjeravala se u arenu. Carstvo je shvaćalo da se osobom može upravljati ne samo zakonom, oporezivanjem i mačem, već i spektaklom. “Kruh i igre” nisu značili samo zabavu. Značilo je usmjeravanje kolektivne napetosti, sprječavanje ljudi da gledaju tamo gdje bi trebali.
Isti obrazac ponavljao se u različitim razdobljima. U srednjem vijeku, velike procesije, javna pogubljenja, krunidbe i vjersko-državni festivali stvarali su kolektivna emocionalna polja. U doba revolucije pojavile su se nove sekularne liturgije: procesije, zastave, himne, plamenovi, oltari domovine, figure slobode, ruke uzdignute prema nebu. U 20. stoljeću, masovna politička okupljanja postigla su gotovo mehaničku preciznost: ritam, svjetlost, simbol, ponavljanje, gomila, vođa, poklič. Svako doba imalo je svoj oblik rituala, ali princip je ostao sličan: okupiti raspršene emocije i usmjeriti ih u jednom smjeru.
Hermetički bi se moglo reći: energija slijedi pažnju. Tamo gdje milijuni ljudi istovremeno gledaju, stvara se posebno polje. To se ne mora smatrati fantazijom. Samo promatrajte kako veliki sportski, medijski i politički događaji zapravo utječu na javno raspoloženje. Ljudi počinju govoriti istim jezikom, uzbuđuju se istim slikama i doživljavaju istu napetost. Stadion je tada samo fizičko središte. Pravi spektakl obuhvaća i ekrane, telefone, prijenose, komentare, memove, reklame i emocije milijuna ljudi razasutih diljem svijeta.
Zato su moderne Olimpijske igre više od pukog sportskog događaja. One su globalni ritual pažnje. Imaju svoje simbole, svoje procesije, svoju vatru, svoje ceremonijalne svećenike, svoje heroje, svoje žrtve, svoje himne i svoje trenutke uzvišenja. Olimpijski plamen je ovdje posebno rječit. Službeno, on evocira grčki mit, tradiciju, ideje mira i natjecanja. Ali simbolično, vatra je oduvijek bila nešto više: znak transformacije, krađe božanske iskre, prometeizma, tehnologije, pobune, inicijacije.
Prometej, koji donosi vatru čovječanstvu, nije samo dobročinitelj. U gnostičko-hermetičkom čitanju, on je dvosmislena figura. Vatra može prosvjetljivati, ali može i peći. Može biti svjetlo duha, ali može biti i vatra ponosa. Može označavati buđenje, ali i ulazak u sustav koji se pretvara da je oslobođenje, ali u stvarnosti stvara novu ovisnost. Stoga gesta nošenja plamena nije neutralna. To je javni ritual prenošenja iskre. Pitanje je: kome ta iskra služi i što ona uistinu pali?
Suvremeni ljudi često ne shvaćaju da žive u dobu idolopoklonstva. Stare kipove zamijenili su ekrani. Stare heroje zamijenili su sportaši, glumci, slavne osobe, političari, influenceri i medijske “zvijezde”. Ljudi ih ne samo gledaju; oni se s njima identificiraju. Projiciraju na njih vlastite želje, frustracije, nesigurnosti, neispunjenja i snove. Idol postaje posuda za kolektivnu projekciju. Mase ljudi kažu: “Želim biti poput njega”, “Volim je”, “Mrzim ga”, “Vjerujem u njih”, “Oni nas predstavljaju”. Na taj se način psihička energija prenosi na sliku.
U tom smislu, “zvijezda” nije slučajna riječ. Zvijezda sja, ali često reflektiranom svjetlošću. To je točka na medijskom nebu na koju ljudi usmjeravaju svoju pažnju. Što je više pažnje, to je veća moć simbola. A što je veća moć simbola, lakše ga je koristiti za upravljanje kolektivnim emocijama. Idol čak ne mora ni razumjeti cijelu strukturu u kojoj sudjeluje. Može biti samo komponenta veće scenografije. Problem nije u tome što netko trči, pjeva, svira ili nastupa. Problem počinje kada osoba preda vlastito središte nekome koga poznaje samo kao sliku.
U drevnim misterijima, sudionik rituala prolazio je kroz kušnju, tamu, pročišćenje i simbolično ponovno rođenje. Suvremeni spektakl često nudi krivotvorinu misterija. Umjesto unutarnje transformacije, postoji emocionalno oslobađanje. Umjesto samospoznaje, postoji identifikacija s timom, zastavom, brendom, idolom ili mitom na ekranu. Umjesto bijega od iluzije, postoji dublje prodiranje u matricu slika. Upravo zato se gnostička atmosfera tako dobro uklapa u analizu suvremenih igara : čovjek gleda spektakl i misli da sudjeluje u slavlju slobode, dok u stvarnosti često sudjeluje u sustavu kontrole pažnje.
Najvažniji resurs modernog doba nije zlato, nafta, pa čak ni informacija. Najvažniji resurs je pažnja. Tko god ima pažnju ljudi, ima pristup njihovim emocijama. Tko god ima emocije utječe na odluke. Tko god utječe na odluke, oblikuje društvo. Zato su masovni događaji velikih razmjera toliko vrijedni. Oni ne samo da zarađuju novac. Oni stvaraju zajedničku napetost. Oni stvaraju “uzavrelu atmosferu”. Oni stvaraju kolektivni trenutak u kojem milijuni ljudi postaju emocionalno sinkronizirani.
Simboličkim jezikom, to bi se moglo nazvati okupljanjem energije. Stadion tada postaje moderna ritualna arena. Kamere su oči sustava. Reflektori su umjetno sunce. Ekrani su ogledala. Komentatori djeluju kao svećenici narativa. VIP lože postaju balkoni nadzora. Gomila diše uglas. Neki vrište od oduševljenja, drugi od ljutnje. Neki plaču, drugi padaju u ekstazu. Napetost raste, samo da bi se oslobodila rezultatom, ceremonijom, himnom, porazom ili trijumfom.
Ne radi se samo o ljudima fizički prisutnima na stadionu. Moderni ritual je hibridan. Milijuni sjede ispred svojih televizora. Milijuni prate prijenose na svojim telefonima. Neki pak komentiraju, raspravljaju, dijele i doživljavaju. Iz perspektive polja pažnje, nije važno sjedi li tijelo na tribinama ili na kauču. Važna je koncentracija svijesti na jednu točku. Svi gledaju istu stvar. Svi reagiraju u isto vrijeme. Svi su uvučeni u isti vrtlog.
U hermetizmu postoji korespondencija: kako gore, tako dolje; kako unutra, tako i izvana. Ako pojedinac može biti rasplamsan emocijama, može i kolektiv. Ako pojedinac impulzivno donosi kaotične odluke, društvo također može biti gurnuto u stanje ranjivosti. Zato je koncept “pregrijavanja atmosfere” toliko prikladan. Zagrijanu gomilu lakše je promijeniti. Zagrijano društvo lakše je podijeliti. Zagrijane emocije lakše je preusmjeriti s jednog objekta na drugi.
Tu se pojavljuje najzanimljivija nit: raspodjela napetosti. Veliki masovni spektakl ne mora završiti samim događajem. Može stvoriti klimu koja se kasnije iskorištava negdje drugdje: politički, medijski, društveno, ekonomski. Prvo se gradi kolektivno uzbuđenje, zatim se identificira nova emocionalna meta. Prvo, mase uče reagirati, a zatim se reakcija može preusmjeriti. Danas idol, sutra neprijatelj. Danas utakmica, sutra kriza. Danas ceremonija, sutra narativni sukob. Mehanizam je star: stvoriti napetost, simbolizirati je, a zatim kapitalizirati na njezinom zamahu.
Zato je pitanje tko postavlja pozornicu toliko važno. Onaj koji stoji u središtu nije uvijek pravi redatelj. Ponekad je sportaš, glumac ili političar samo lice procesa. Prava struktura leži iza slike: u financiranju, prijenosu, narativu, oglašavanju, odabiru simbola, rasporedu ceremonija, jeziku komentatora, prisutnosti elita, ritmu poruke. VIP lože na stadionima ovdje su vrlo znakovit znak. Iznad gomile, iznad emocija, u odvojenom prostoru sjede oni koji ne sudjeluju u spektaklu koliko mase. Promatraju iz daljine. Sastaju se, razgovaraju, dogovaraju se, predstavljaju moć, kapital i utjecaj.
To ne znači da je svaki gledatelj žrtva ili da je svaki organizator crni mađioničar. Takvo pojednostavljenje bilo bi prejednostavno. Radi se o nečemu suptilnijem: svijesti o mehanizmu. Osoba može gledati sport i ostati iznutra slobodna. Može navijati, ali ne predati svoju dušu. Može se diviti talentu, ali ne i stvoriti idola. Može sudjelovati u događaju, ali ne dopustiti da se njegov fokus prenese na vanjsku sliku. Prava sloboda počinje tamo gdje osoba vidi ritual, ali nije njime nesvjesno opčinjena.
Čovjekov najveći zatvor je neznanje. To nije nedostatak informacija, već nedostatak razlučivanja. Osoba može mnogo toga znati, a ipak ne vidjeti samu strukturu. Može znati imena sportaša, statistike, rezultate, himne, popise igrača i ceremonije, ali ne razumjeti da je njihova pažnja valuta. Hermetizam tome dodaje još jedan element: oni koji ne kontroliraju vlastitu energiju, njihova energija postaje upisana u tuđi obrazac.
U tom smislu, moderne Olimpijske igre su test svijesti. Možete ih promatrati kao jednostavan sport. U njima možete vidjeti i veliko ogledalo civilizacije: društvo žedno egzaltacije, idola, simbola, pobjeda i zajedničkog transa. Možete vidjeti osobu koja predaje emocije slikama, a zatim se pita zašto postaje umorna, rastresena, ranjiva i sve više udaljena od sebe.
Najveći trik sustava je u tome što ne mora nikoga prisiljavati. Samo treba stvoriti dovoljno uvjerljivu sliku. Ljudi će doći sami. Sami će se uključiti. Vrištat će, plakati, svađati se i braniti simbole koje nisu stvorili. Hranit će strukturu vlastitom pažnjom. A onda će to nazvati zabavom.
Dakle, pitanje nije treba li gledati utakmice. Pitanje je tko je u meni gleda? Svjesni čovjek ili hipnotizirani sudionik rituala? Gledam li zato što biram ili zato što sam uvučen? Pripada li moja emocija meni ili ju je već netko drugi napisao?
Vatra koju nosi stadion može biti samo plamen. Ali može biti i simbol, a simboli djeluju čak i kada osoba izjavi da u njih ne vjeruje. Jer simbol ne traži pristanak intelekta. Simbol djeluje na maštu, emocije i kolektivno tijelo.
I zato je vrijeme da započnemo “Bioenergetske igre” – ne kao poziv na strah, već kao poziv na prepoznavanje. Gledajte, ali se nemojte predati. Slušajte, ali ne dopustite da tuđi ritam zamijeni vaš. Divite se talentu, ali nemojte klečati pred idolom. Vidite plamen, ali zapamtite da se prava iskra ne nosi u baklji. Ona se nalazi u osobi koja je ponovno privukla vlastitu pažnju.
Jer u konačnici najveća hereza protiv bilo kojeg sustava spektakla jest čovjek koji se više ne može hipnotizirati.
