Nema rasprave.

To je gnjusna provala u najneviniji prostor ljudskog bića. Zločin koji ne prestaje onoga časa kada ruka zla popusti, već se nevidljivo nastavlja godinama. U živcima, u sjećanju, u tijelu, u noćima koje se ne mogu smiriti. I u onome što čovjek kasnije (ne)postane.

Ne pišem iz apstrakcije. Govorim iz rane. Kao djevojčicu od svega pet godina, usred bijela dana, neki me tridesetogodišnjak s ulice odvukao u podrum. Zato onima koji Valentovoj književnosti pokušavaju dati ulogu alibija za odvratnu normalizaciju seksualnog nasilja nad djecom mogu reći samo jedno: ne branite vi slobodu stvaranja. Branite vlastiti moralni raspad.

Nagrade nisu neutralne. Rasvjeta su i aplauz struke. Javno očitovanje vrijednosti. Svako se društvo baš po njima razotkriva. Koga štiti. Kome plješće. Preko čega prelazi. Što je spremno prešutjeti da bi sačuvalo privid vlastite veličine. Nagrada koja pred glorifikacijom pedofilije okreće glavu od žrtava, a za zagovornika takvog nasilja pronalazi opravdanja, ne brani slobodu umjetnosti.

Ona tek razotkriva dubinu civilizacijske truleži.

Nema te književnosti, javne pozicije ili nagrade koja smije stajati iznad dječje boli. Jer društvo se ne mjeri po tome kome plješće, već po tome koga je spremno zaštititi.