AfD postavio ultimatum Bruxellesu: Ispunite naše zahtjeve ili slijedi referendum o izlasku Njemačke iz EU-a.
Njemački AfD više ne želi samo raspravljati o izlasku iz eurozone. Prema internom strateškom dokumentu, želi najprije pokušati promijeniti sustav iz temelja. Ako Bruxelles odbije promjene, na red bi moglo doći pitanje o kojem se europski politički establišment najradije ne izjašnjava: imaju li građani pravo odlučiti žele li uopće ostati u takvoj Uniji?
U Bruxellesu se godinama ponavlja ista politička formula: više Europe, više integracija, više zajedničkih institucija i još manje prostora za one koji se s takvim smjerom ne slažu. Svaka ozbiljnija kritika europskog projekta lako se proglašava nacionalizmom, populizmom ili napadom na europske vrijednosti. No rijetko se postavlja pitanje koje bi moralo biti temelj svake demokracije: tko je tim institucijama dao pravo da odlučuju umjesto nacionalnih birača i gdje završava njihova legitimnost?
Upravo zato vrijedi obratiti pozornost na strateški dokument njemačkog AfD-a o kojem je 6. listopada izvijestio Brussels Signal, pozivajući se na ranije izvještavanje njemačkog Bilda. Prema tim navodima, AfD razmatra strategiju kojom bi se najprije pokušala temeljito preoblikovati Europska unija i eurozona, a tek bi neuspjeh takvog pokušaja otvorio put referendumu o budućem njemačkom europskom i monetarnom položaju.
Treba biti precizan: riječ je o internom prijedlogu strategije, a ne o službeno usvojenom novom programu stranke. Ipak, politička poruka takvog pristupa prilično je jasna.
AfD, barem prema opisanom dokumentu, ne polazi od pretpostavke da je izlazak jedino moguće rješenje. Polazi od toga da Europska unija mora promijeniti svoj karakter. Umjesto političkog sustava koji postupno širi ovlasti zajedničkih institucija, predlaže savez suverenih država usmjeren na ono zbog čega europska suradnja ima najviše smisla: jedinstveno tržište, zaštitu vanjskih granica, borbu protiv prekograničnog kriminala i sigurnosnu suradnju.
Drugim riječima, suradnja da, centralizacija pod svaku cijenu ne.
To nije beznačajna razlika. Europa nije nastala zato da bi nacionalne države postale administrativne jedinice nekog budućeg političkog centra. Europske zemlje imaju različite povijesti, gospodarske interese, političke tradicije i društvene prioritete. Zajednički interesi postoje i treba ih štititi, ali iz toga ne proizlazi da svaka važna odluka mora biti donesena na europskoj razini.
Zajedništvo nije isto što i centralizacija, a europska suradnja ne zahtijeva političku poslušnost.
Suverenitet nije prijetnja Europi
Jedan od najvažnijih prijedloga, prema medijskim navodima, jest vraćanje većeg prostora nacionalnim državama u migracijskoj, socijalnoj i financijskoj politici. Upravo su to područja u kojima se posljedice političkih odluka najizravnije osjećaju u svakodnevnom životu građana.
Ako nacionalna vlada odgovara svojim biračima za stanje u državi, mora imati i stvarne instrumente za provođenje politike koju je obećala. Nema mnogo smisla građanima nuditi izbore, a zatim im objašnjavati da se ključne odluke ionako ne mogu promijeniti jer su nadležnosti prenesene na europske institucije ili ograničene zajedničkim pravilima.
Demokracija nije samo mogućnost da se svake četiri godine zaokruži nečije ime. Ona podrazumijeva i mogućnost da se promijeni politički smjer.
Naravno, suverenitet ne znači da država može zanemariti međunarodne ugovore, prava drugih država ili obveze koje je dobrovoljno preuzela. No upravo je zato važno pitanje jesu li takve obveze i dalje u interesu građana te postoji li demokratski legitiman način da ih se promijeni.
Ako se svaka rasprava o povratu nacionalnih ovlasti unaprijed proglašava nedopustivom, onda se europski projekt pretvara u sustav koji traži povjerenje, ali sve teže prihvaća mogućnost da mu građani uskrate potporu.
Europski parlament i pitanje demokratske legitimnosti
Posebno zanimljiv, ali i kontroverzan dio navodnog prijedloga odnosi se na izbor europskih zastupnika. Umjesto izravnih izbora, dokument prema izvještajima razmatra model u kojem bi ih imenovali nacionalni parlamenti, razmjerno svojem sastavu.
Taj prijedlog zaslužuje ozbiljnu raspravu, ali ne treba ga nekritički prihvatiti. Izravni izbori daju građanima mogućnost da neposredno odlučuju o političkom sastavu Europskog parlamenta. Ukidanje tog mehanizma moglo bi oslabiti izravnu demokratsku odgovornost europskih zastupnika prema biračima.
Istodobno, zagovornici međuvladinog modela mogu argumentirati da bi takav sustav snažnije povezivao europsko odlučivanje s demokratski izabranim nacionalnim parlamentima.
Ovdje, dakle, nije dovoljno izgovoriti riječ suverenitet i smatrati raspravu završenom. Treba odgovoriti na konkretno pitanje: koji model građanima pruža veću stvarnu kontrolu nad političkim odlukama? Nacionalni parlamenti također mogu biti udaljeni od građana, a stranačka imenovanja mogu dodatno učvrstiti postojeće političke elite.
Ako AfD želi uvjerljivo zagovarati demokratsku obnovu Europe, mora pokazati kako bi njegov model povećao odgovornost institucija, a ne samo premjestio moć iz jednog političkog središta u drugo.
Euro nije nedodirljiva dogma
Drugo veliko pitanje odnosi se na eurozonu. Prema opisu dokumenta, AfD razmatra ograničavanje neizravnog financiranja država preko Europske središnje banke, uređenje salda u sustavu TARGET i mogućnost insolventnosti članica eurozone.
To su složena monetarna i financijska pitanja, ali iza njih stoji jednostavan politički problem: tko snosi rizike zajedničke valute i koliko su jasno raspoređeni troškovi i odgovornosti?
Euro je uklonio valutne prepreke unutar velikog dijela europskog tržišta, olakšao prekogranično poslovanje i donio određene prednosti građanima i poduzećima. Međutim, zajednička valuta znači i da države više nemaju vlastitu monetarnu politiku ni mogućnost samostalnog prilagođavanja tečaja. Gospodarske razlike među članicama zato mogu proizvesti napetosti koje zajednička valuta sama po sebi ne rješava.
Nije ozbiljno tvrditi da je euro isključivo štetan. Jednako je neozbiljno tvrditi da o njegovim nedostacima nije dopušteno raspravljati.
Ako monetarna unija zahtijeva sve dublju političku integraciju kako bi funkcionirala, onda građani imaju pravo pitati žele li prihvatiti i tu cijenu. A ako članice dijele financijske rizike, moraju moći otvoreno raspravljati o tome tko odlučuje, tko odgovara i pod kojim uvjetima.
Zajednička valuta ne može biti izuzeta od demokratske i ekonomske provjere samo zato što je politički teško zamisliti povratak na prethodno stanje.
Referendum kao posljednja riječ
Najpolitičkiji dio navodnog plana jest mogućnost referenduma ako pokušaj temeljite reforme ne uspije. Upravo se tu otkriva temeljni sukob između dviju vizija Europe.
Prema jednoj, europske integracije imaju vlastitu povijesnu logiku: jednom prenesene ovlasti s vremenom bi se trebale dodatno objedinjavati, a povratak na nacionalnu razinu smatra se nazadovanjem.
Prema drugoj, svaka politička zajednica mora ostati podložna volji svojih građana. Ako se sustav ne može reformirati u smjeru koji oni žele, mora postojati mogućnost da odluče o drukčijem putu.
Referendum sam po sebi ne jamči mudru odluku. Pitanja moraju biti jasno formulirana, posljedice transparentno objašnjene, a rasprava oslobođena manipulacija. No ni strah od složenosti pitanja ne može biti razlog da se građanima oduzme pravo odlučivanja.
Ako je europski projekt doista toliko koristan i legitiman koliko njegovi zagovornici tvrde, zašto bi se bojao demokratskog propitivanja?
Njemačka je pritom osobito važna. Kao najveće gospodarstvo Europske unije, njezine bi odluke imale posljedice daleko izvan njezinih granica. Upravo zato svaka rasprava o njemačkom izlasku iz eurozone ili promjeni odnosa prema Uniji mora biti odgovorna i utemeljena na jasnim procjenama gospodarskih, pravnih i političkih posljedica.
Ali odgovornost ne znači zabranu rasprave. Ona znači da se sve mogućnosti moraju analizirati bez unaprijed određenih tabua.
Bruxelles još uvijek ima izbor
Prema navodima o internom dokumentu, AfD kao mogući horizont reforme spominje 2029. godinu, a voditelj stranačke delegacije u Europskom parlamentu René Aust zagovara pregovore o izmjeni europskih ugovora.
To bi značilo da prednost daju pregovorima i pokušaju promjene sustava, a ne trenutačnom napuštanju eurozone. Hoće li takva strategija biti službeno prihvaćena, koliko je provediva i kako bi na nju reagirale druge članice, ostaje otvoreno.
Ipak, jedna je stvar jasna: rasprava o budućnosti Europe ne može se svesti na podjelu između onih koji podržavaju Bruxelles i onih koji navodno žele uništiti Europu.
Moguće je željeti europsku suradnju, a istodobno odbacivati pretjeranu centralizaciju. Moguće je braniti zajedničko tržište, a zahtijevati nacionalnu kontrolu nad migracijskom politikom. Moguće je podržavati suradnju država, a ne željeti da ona preraste u politički sustav koji se sve teže može promijeniti demokratskim putem.
To nisu nužno proturječne pozicije. To je legitimna politička rasprava o obliku europske suradnje.
AfD-ov prijedlog, ako ga stranka doista pretvori u službenu politiku, trebao bi se procjenjivati prema njegovim konkretnim rješenjima, izvedivosti i posljedicama. Ne treba mu unaprijed pripisivati uspjeh, ali ga se ne bi smjelo odbaciti samo zato što dovodi u pitanje postojeći poredak.
Bruxelles još ima izbor: prihvatiti da europske institucije nisu same sebi svrha i otvoriti ozbiljne pregovore o drukčijoj raspodjeli ovlasti ili nastaviti tretirati zahtjeve za promjenom kao prijetnju koju treba politički izolirati.
Europa ne mora birati između bezuvjetne centralizacije i raspada. Može birati suradnju suverenih država. Ali takva Europa zahtijeva institucije koje znaju da njihova moć nije neograničena i političke elite koje prihvaćaju da građani imaju posljednju riječ.
Ako Bruxelles ne želi čuti taj zahtjev za reformom, pitanje više neće biti samo kakvu Europu želimo. Bit će to i pitanje tko je uopće ovlašten odlučivati o njezinoj budućnosti.
Od Bruxellesa se očekuje da dobrovoljno pristane na promjene koje bi ograničile njegovu vlastitu moć. No zašto bi političke strukture koje su desetljećima gradile sustav sve dublje integracije sada pristale na povratak ovlasti nacionalnim državama? Upravo tu leži temeljna slabost ideje o reformi iznutra. Ako su interesi, politički utjecaj i institucionalna moć toliko povezani s postojećim poretkom, poziv na reformu bez stvarnog pritiska može ostati tek još jedan dokument bez posljedica.
Zato pitanje nije samo želi li AfD promijeniti Europsku uniju. Pitanje je što se događa ako Bruxelles odbije promjene. U tom slučaju referendum prestaje biti tek krajnja opcija u stranačkom dokumentu i postaje pitanje demokratskog izbora: mora li Njemačka prihvatiti postojeći smjer europskih integracija ili njezini građani imaju pravo odlučiti o drukčijem putu?
