Anatomija jedne političke pljačke: Evo kako je Alexander Sell u Bruxellesu skinuo masku Ursuli von der Leyen.
Dok briselska tehnokracija polira svoje pažljivo sročene fraze o „solidarnosti“, „sigurnosti“ i „budućnosti Europe“, u dvoranama Europskog parlamenta ponekad pukne politička fasada i ogoli se gola realnost. Upravo to se dogodilo kada je njemački europarlamentarac Alexander Sell (AfD) stao oči u oči s predsjednicom Europske komisije, Ursulom von der Leyen. Njegov govor nije bio samo replika; bila je to frontalna optužnica, kirurški precizno seciranje političkog modusa operandi žene koja godinama upravlja sudbinama stotina milijuna Europljana.
Sell je u nekoliko minuta uspio sažeti ono o čemu se u kuloarima moći uglavnom šapće: ponavljanje istih obrazaca netransparentnosti, sumnjivih ugovora i nestalih dokaza, koji sada prijete dosegnuti svoj vrhunac – izravnim udarom na džepove europskih građana pod krinkom obrambene strategije.
„Unija štednje i investicija“: Prijevara s etiketom
U središtu Sellovog napada našao se novi, zvučni briselski projekt koji se javnosti servira pod eufemizmom „unija štednje i investicija“. Prema planovima koji kruže vrhom EU, Komisiji je potrebno astronomskih 800 milijardi eura za naoružanje i obranu. No, umjesto racionalizacije postojećeg proračuna, namjera je – kako citira Sell – „pretvoriti privatne štednje u investicije“.
Sell je bez oklijevanja ovaj pojam nazvao onim što on u suštini i jest: prijevarom s etiketom.
„Štedjeti gospođa von der Leyen naravno ne želi – naprotiv, želi trošiti više, i to novac građana. Za rat u Ukrajini trebaju biti opljačkani svi računi štednje u Europi.“
Ove riječi pogađaju u samu srž straha europske srednje klase. Pod krinkom geopolitičke nužnosti, privatna imovina građana pokušava se mobilizirati i staviti na raspolaganje briselskoj mašineriji. Sell opravdano upozorava da se ovdje ne radi o ekonomskoj viziji, već o očajničkom i agresivnom pokušaju posezanja za privatnim računima kako bi se financirala eskalacija kojoj se ne nazire kraj.
Povijest se ponavlja: Od Berlina do Bruxellesa preko obrisanih poruka
Ono što Sellovu kolumnu izrečenu u parlamentu čini posebno ubojitom jest povijesni kontekst koji je izvukao na vidjelo. Njemačka javnost, ističe Sell, vrlo dobro zna kako von der Leyen upravlja novcem poreznih obveznika. Njezin uspon obilježen je aferama koje bi u svakom iole funkcionalnom demokratskom sustavu značile kraj političke karijere.
Kao ministrica obrane u Berlinu, von der Leyen je ostala upamćena po skandalu s vanjskim savjetnicima. Savezni računovodstveni sud tada je utvrdio „sistematska kršenja prava javnih nabavki“. Milijunski iznosi isplaćivani su prijateljskim konzultantskim tvrtkama bez ikakvih tendera. Kada je Bundestag osnovao istražno povjerenstvo da rasvijetli te mutne poslove, ključni dokazi – SMS poruke i chatovi s njezinog službenog telefona – naprosto su izbrisani. Prije nego što je stigla odgovarati pred povjerenstvom, pod pokroviteljstvom Angele Merkel ekspresno je prebačena u Bruxelles.
Sell je briljantno povezao tu berlinsku epizodu s njezinim briselskim mandatom, dokazujući da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada:
„I ovdje nastavljate točno na isti način: cjepiva za 35 milijardi eura usred krize koronavirusa. Opet putem SMS-a, opet s dobrim poznanikom. I u ovom slučaju tužilaštvo vodi istragu i u ovom slučaju također su nestale sve opterećujuće poruke s vašeg telefona.“
Ova paralela je porazna za vjerodostojnost europskih institucija. Obrazac je identičan: milijarde eura, netransparentni ugovori sklopljeni „ispod stola“ putem privatnih poruka s moćnicima (poput direktora Pfizera), a potom – kada se pokrene istraga – mistično nestajanje svih digitalnih tragova.
Crvena linija za europske demokracije
Sada, kada von der Leyen traži 800 milijardi eura, Sell postavlja ultimativnu crvenu liniju koju Europski parlament i države članice ne smiju prijeći. Njegov je apel kolegama zastupnicima bio jasan i beskompromisan: ovoj ženi se nikada ne smije dopustiti da zalaže dugove u ime građana niti joj se smije omogućiti pristup njihovoj privatnoj štednji.
Sell pritom povlači ključnu distinkciju koja ga brani od jeftinih etiketa populizma. On naglašava da potreba za boljim naoružanjem i sigurnošću (konkretno njemačkog Bundeswehra) nije sporna. Sporan je menadžment tog procesa. Problem je što se legitimna potreba za obranom pretvara u još jedan investicijski fond kojim će se upravljati unutar zatvorenog kruga „prijatelja i poznanika predsjednice Komisije“.
Kraj ere „SMS vladavine“
Govor Alexandera Sella stoga ostaje zabilježen kao jedan od najžešćih šamara briselskom establishmentu. On je ogolio tragičnu istinu današnje EU: institucija koja bi trebala biti jamac transparentnosti i vladavine prava vođena je osobom čija se politička biografija oslanja na izbrisane telefone i ugovore bez natječaja.
Poruka ovog govora nadilazi samu obrambenu politiku. Ona je poziv na otpor protiv transformacije Europske unije u centralizirani aparat koji bez kontrole parlamenta može posegnuti za ušteđevinom svojih građana. Vrijeme je da se stane na kraj „milijarderskim donacijama i dogovorima putem društvenih mreža i SMS-a“. Ako Europa želi preživjeti, njezine financije moraju prestati biti privatni bankomat briselske elite.
