- Ines Knežević
Polazimo od izjave Andreja Plenkovića da su plaće porasle 102%. Ono što je važno i što treba naglasiti je da se taj podatak odnosi na statistički prosjek na razini države, a ne na svaku plaću.
U taj prosjek ulaze:
- političari
- državni dužnosnici
- suci
- direktori javnih poduzeća
- menadžeri
- visoko plaćeni sektori
Veća povećanja na vrhu podižu državni prosjek. Ali to ne znači da su svi dobili jednaki kolač i da su svi siti. Naprotiv, mnogi su ostali duboko zakinuti i gladni.
Kod većine građana rast plaća bio je znatno manji:
- obični radnici: približno 10% – 25%
- umirovljenici: približno 10% – 18%
To znači da broj od 102% ne predstavlja rast većine, nego prosjek svih primanja. U izračun se namjerno ubace svi i onda po zakonu brojeva velike plaće manjine umjetno podižu statističke brojeve i skrivaju mizeriju većine.
Sljedeća stvar je inflacija. Za većinu kućanstava najveći dio plaće odlazi na:
- hranu
- stanovanje
- režije
U tim kategorijama rast cijena bio je drastičan. Povećanja cijena su:
- hrana: često oko 100% i više (dio proizvoda i znatno više)
- stanovanje: oko 50% – 100%
- režije: oko 40% – 80%
Kad se gleda samo ono na što odlazi najveći dio plaće, realna inflacija za većinu iznosi približno 70% – 80%.
Usporedba:
- rast plaća većine: oko 10% – 25%
- rast osnovnih troškova: oko 70% – 80%
Zaključak iz odnosa brojeva:
Nominalno:
- plaće su veće
Realno:
- osnovni troškovi porasli su znatno više od plaća i standard je sve gori.
Na razini državnog prosjeka:
- standard statistički raste
Na razini osnovnih životnih troškova:
- kupovna moć većine znstno pada.
Statistika plaća pokazuje prividni rast, jer u prosjek ulaze plaće i od 10.000 i od 1000€.
Statistika osnovnih troškova pokazuje očiti pad standarda.
Sad ponovimo činjenice. Kad Andrej Plenković govori o rastu plaća od 102%, koristi statistiku na razini države kao dokaz uspjeha. Međutim, taj broj temelji se na prosjeku koji podižu visoka primanja političara, menadžera, direktora i dijela javnog sektora.
Većini radnika i umirovljenika plaće su rasle višestruko manje. Tako statistika ostaje formalno točna, ali stvara dojam općeg rasta koji se u stvarnosti odnosi samo na manji dio stanovništva.
Psihološki učinak takvog pristupa je jednostavan. Kad se ponavlja veliki broj, poput 102%, stvara se dojam snažnog napretka. Ljudi nemaju vremena analizirati strukturu tog broja pa ga prihvaćaju kao opću sliku. To se oslanja na poznati efekt gdje velika brojka nadjačava osobno iskustvo.
Zatim dolazi drugi sloj. Ako statistika kaže da standard raste, a pojedinac osjeća suprotno, počinje sumnjati u vlastitu procjenu. Pojavljuje se misao:
- možda ja ne računam dobro
- možda drugi žive bolje
- možda je problem u meni
Time se fokus pomiče s realnog problema na unutarnju nesigurnost.
Treći mehanizam je zamjena perspektive. Umjesto da se gleda većina, pažnja se preusmjerava na državni prosjek. Prosjek djeluje objektivno i neutralno, iako skriva razlike. Na taj način percepcija stvarnosti postaje zamagljena; ne izravnom netočnošću, nego selektivnim prikazom.
Rezultat je psihološki:
- broj stvara osjećaj napretka
- iskustvo govori suprotno
- nastaje konfuzija
- konfuzija smanjuje kritičko propitivanje
Tako statistika ne mijenja stvarnost, ali mijenja način na koji se stvarnost doživljava.
Svrha ovako prikazane statistike je vrlo praktična za političare koji narodu prodaju maglu.
Prvo – održavanje percepcije uspjeha.
Kad se stvori dojam da standard raste, smanjuje se nezadovoljstvo. Ljudi lakše prihvaćaju stanje ako vjeruju da je smjer pozitivan.
Drugo – smanjenje pritiska.
Ako statistika pokazuje napredak, teže je argumentirati da su potrebne veće promjene. Brojevi služe kao obrana: “pokazatelji su dobri”.
Treće – preusmjeravanje fokusa.
Umjesto rasprave o kupovnoj moći većine, rasprava se vodi o prosjeku države. Tema se pomiče s realnog iskustva na apstraktne pokazatelje.
Četvrto – stvaranje psihološke stabilnosti.
Velike pozitivne brojke smanjuju osjećaj krize. To održava povjerenje i smanjuje strah, što je politički korisno onima na vlasti.
Rezultat svega toga je:
- stvarnost ostaje ista
- percepcija postaje povoljnija
- pritisak javnosti postaje slabiji
To nije nužno igra s netočnim podacima, nego lukavi izbor s ukrašenim podacima koji stvaraju poželjnu sliku. Zato se statistika uvijek i računa na razini prosjeka države gdje se u jedan lonac ubace pretplaćeni i potplaćeni i tako se održava umjetna percepcija boljitka dok je surova istina da običan radnik sve gore živi i da siromaštvo sve više nagriza prosječne obitelji.
Ovaj nepošten način računanja statistike služi jedino lošim vođama da mogu reći narodu da loše razumije ekonomiju i financije i da ne računa dobro, a da oni dobro rade. I ako ste sve više u manjku i sve više u siromaštvu, oni će vam poručiti sa smiješkom da pogledate dobru statistiku. Novčanik vam govori jedno, ali oni vam redovno začepe usta statistikom koju računaju kako njima odgovara (prosjek) koji uvijek skriva jaz između bogatih i siromašnih.
