HDZ, SDP i Možemo ista su ideologija neokomunizma, a evo i zašto to mislim, piše Andrija Klarić.
Ne mislim pod “neokomunizam” na povratak samoupravljanja i crvenih marama. Govorim o nečem drugom: o političkoj logici u kojoj država želi biti roditelj, učitelj, policajac, bankar i urednik medija – sve u jednom.
Razlike između HDZ-a, SDP-a i Možemo postoje u boji kravate, sloganu i stilu performansa. Ali kada dođemo do ključnih tema – tko odgaja djecu, tko kontrolira informacijski prostor, tko nadzire novac i kretanje – odjednom se pojavljuje neugodan kontinuitet.
U nastavku ću pokazati zašto smatram da upravo kroz:
zdravstveni odgoj
regulaciju društvenih mreža
zelenu tranziciju i 15-minutne gradove
digitalni novac i ograničenje gotovine
zakone poput Digital Services Act (DSA) i European Media Freedom Act (EMFA)
HDZ, SDP i Možemo zapravo provode istu ideologiju: modernu verziju komunističkog monopola nad odgojem, informacijama i društvenim životom – samo ovaj put obučenu u jezik “ljudskih prava”, “zaštite djece” i “spašavanja planeta”.
- Neokomunizam 2.0: partija je sada “stručnjak”, cenzor je “regulator”
Klasični komunizam otvoreno je govorio da partija treba voditi društvo, odgajati “novog čovjeka” i kontrolirati medije.
Neokomunizam radi isto, samo ljepše upakirano:
umjesto Partije imamo “stručnjake”, “europske standarde” i “nezavisna tijela”
umjesto cenzure imamo “borbu protiv dezinformacija”
umjesto političkog komesara imamo “fact-checkera” i regulatornu agenciju
umjesto partijskog odgoja imamo “kurikularnu reformu” i “zdravstveni odgoj”
HDZ, SDP i Možemo tu igraju različite uloge u istom teatru:
HDZ se predstavlja kao “razumna sredina” koja sve to tehnički provodi
SDP daje ideološki okvir “napretka” i “borbe protiv fašizma”
Možemo glumi moralnu policiju i gura najradikalnije verzije “novog odgoja”, “novog čovjeka” i “novog digitalnog poretka”
Ali rezultat je isti: više moći u rukama države, manje slobode za obitelj i pojedinca.
- Zdravstveni odgoj: kako se roditelji izbacuju iz jednadžbe
Formalni narativ:
“Djeca nemaju dovoljno znanja, prijete rane trudnoće, spolne bolesti, nasilje, stigma… Trebamo zdravstveni i spolni odgoj u školama.”
Na papiru zvuči razumno. U praksi vidimo sljedeći obrazac:
Polazi se od realnog problema
– da, ima roditelja koji ne razgovaraju s djecom, ima obitelji u kaosu; to nitko razuman ne negira.
Rješenje nije “osnažiti roditelje”, nego zaobići ih
– ključne teme više se ne tretiraju kao nešto o čemu roditelj ima primarnu riječ, nego kao nešto što država definira kroz kurikulum i priručnike.
– roditelj postaje smetnja: “zaostao”, “religiozan”, “netolerantan”, “nekompetentan”.
Djeci se šalje vrlo jasna poruka:
za najosjetljivije teme (spolnost, odnose, identitet, vrijednosti) autoritet nije obitelj, nego škola i “stručnjaci”.
Rezultat u generaciji ili dvije:
djeca više uopće ne doživljavaju roditelja kao glavnog odgojitelja
“normalno” je da država odlučuje što je ispravno misliti i osjećati o svim ključnim pitanjima života
To je temeljni element svakog totalitarnog projekta: preuzeti odgoj nove generacije.
Stari komunizam je to radio pod crvenom zastavom, pionirima, omladincima, novi to radi pod zastavom “zdravlja” i “inkluzije”.
HDZ, SDP i Možemo se tu ne sukobljavaju oko principa, nego oko nijansi i brzine. Nitko od njih ne brani premise:
da je normalno da država bude glavni odgojitelj
da je legitimno roditelje preglasati “u interesu djeteta”
- Kontrola društvenih mreža: govor Ivane Kekin kao simptom
U govoru Ivane Kekin u Saboru čujemo savršeni primjer obrasca:
“Ako reguliramo alkohol, ako reguliramo kocku, ako reguliramo promet, ako reguliramo hranu, pa onda je sigurno vrijeme da počnemo regulirati i digitalni prostor koji djecu prati praktički 24 sata dnevno…”
Struktura argumenta je kristalno jasna:
već reguliramo sve živo
pa je “logično” da reguliramo i internet
tko je protiv toga, ispada protivnik zaštite djece
Na prvu zvuči razumno. Ali čim zagrebeš, vidiš problem:
kad “reguliraš alkohol”, ne tražiš da država snima svaku čašu koju netko popije doma
kad “reguliraš promet”, ne tražiš da policija stalno sjedi u autu s tobom (zato uvode dronove koji i to mogu)
ali kad “reguliraš digitalni prostor”, priča je drukčija:
tražiš verifikaciju identiteta
želiš nadzirati komunikaciju
želiš uvjetovati pristup sadržaju
Najopasniji dio je ovaj lanac:
“Moramo zaštititi djecu od društvenih mreža”
“Moramo znati tko je dijete, a tko odrasli”
“Da bi dokazao da nisi dijete, moraš dokazati tko jesi”
“Dakle, identifikacija, dokument, selfie, biometrija, centralni sustav”
To znači kraj anonimnosti i uspostavu digitalnog identiteta kao preduvjeta za sudjelovanje u javnom prostoru.
To više nije pitanje samo Možemo – ta logika savršeno se nadovezuje na EU rezolucije o dobnim granicama za društvene mreže i jačanje digitalne regulacije.
I sve to, naravno, “radi djece”.
Ako kažeš:
“Djeca se mogu štititi i obiteljskim odgojem, filtrima na razini kućne mreže, boljim sudstvom za stvarne zlostavljače”
budeš proglašen zaštitnikom “pedofila, mržnje i dezinformacija”.
To je ista moralna ucjena koju gledamo kod covid propusnica, kod “borbe protiv pranja novca”, kod klimatskih politika.
- Zelena tranzicija i 15-minutni gradovi: kad “spas planeta” postane alat za upravljanje kretanjem
Zelena tranzicija u EU retorici zvuči kao priča o “spašavanju planeta”. U praksi sve više prelazi u priču o upravljanju ponašanjem ljudi:
poticanje ili prisila na prelazak na javni prijevoz i bicikle
ideja 15-minutnih gradova gdje “imaš sve što trebaš u kvartu” – što zvuči simpatično dok ne shvatiš koliko je lako takav sustav iskoristiti za ograničavanje kretanja
ekonomske kazne i porezi na “preveliki karbonski otisak”
HDZ-ova verzija toga je tehno-birokratska, SDP-ova moralizatorska, a Možemo daje ideološki okvir:
tko previše putuje, tko jede “krivu” hranu, tko vozi “krivi” auto – ubrzo postaje ne samo ekonomski kažnjen, nego i moralno sumnjiv.
Tu se otvara prostor za sljedeći korak: vezanje digitalnog identiteta, načina kretanja i potrošnje u jednu cjelinu.
Digitalni novac i ograničavanje gotovine: kontrola novčanika kao novi partijski komitet
Već godinama gledamo kako se pod izlikom “borbe protiv pranja novca” postepeno:
spuštaju limiti za plaćanje gotovinom
stigmatizira gotovina kao nešto “sumnjivo”
građani guraju prema karticama i aplikacijama gdje svaka transakcija ostavlja trag
To je tek uvod. Sljedeća stepenica zove se digitalni novac središnje banke (CBDC) ili njegova europska varijanta, digitalni euro.
Formalni cilj: modernizacija, jeftiniji platni promet, inkluzija.
Realna mogućnost:
ograničiti što možeš kupovati (npr. “previše mesa”, “previše goriva”)
ograničiti gdje možeš trošiti (npr. unutar svog “zona-grada”)
ograničiti kada možeš trošiti (rok trajanja novca, poticaji za hitnu potrošnju)
To više nije makroekonomija, to je mikroupravljanje životima ljudi.
Bez gotovine nemaš ventil.
Kad na to nadodaš zelene politike i karbonske kvote, dobiješ alat u kojemu se “briga za planet” pretvara u sustav nagrada i kazni nad svakodnevnim životom.
- European Media Freedom Act i Digital Services Act: pravni kostur digitalnog nadzora
European Media Freedom Act (EMFA) i Digital Services Act (DSA) predstavljaju se kao zakoni koji će “štititi medijske slobode” i “učiniti internet sigurnijim”.
Što zapravo rade?
EMFA
uvodi zajednički okvir za “uređivanje medijskog tržišta” u EU
stvara Europski odbor za medijske usluge, novo tijelo s velikim utjecajem na nacionalne regulatorne politike
daje državama i EU alate da “prate utjecaje” na medije, financijske tokove, vlasničke strukture
Sve to zvuči plemenito, ali u rukama vlasti sklone kontroli lako postaje:
lista “pouzdanih medija”
pritisak na one koji ne prate službeni narativ
uvjetovanje pristupa oglašivačima, javnim natječajima i platformama
Podaci o glasanju u Europskom parlamentu pokazuju da su glavne političke grupacije – Europska pučka stranka (u kojoj je HDZ), Socijalisti i demokrati (u kojima je SDP) i Zeleni/Europski slobodni savez (u kojima je politička obitelj Možemo) – masovno podržale EMFA.
DSA
Digital Services Act formalno uvodi “odgovornost platformi”, borbu protiv “ilegalnog i štetnog sadržaja”, transparentnost algoritama i sl.
U stvarnosti stvara okvir u kojem:
velika birokracija (EU + nacionalni regulatori) dobiva ovlast dugoročno određivati što je “rizik za javni diskurs”
platforme imaju snažan poticaj da uklanjaju sadržaj više nego što zakon traži, iz straha od kazni i procedura
ne birani “stručnjaci” i “fact-checkeri” dobivaju ulogu surogat-cenzora
Ponovno, glavne političke grupacije u EP – uključujući EPP, S&D i Greens/EFA – poduprle su politički dogovor oko DSA, predstavljajući ga kao “ustav interneta”.
Drugim riječima:
EMFA + DSA = zakonski okvir u kojem se digitalni prostor može vrlo fino “podesiti” tako da neprolazni sadržaji polako nestaju, a “ispravni” se guraju.
tko god je na vlasti i kontrolira regulatornu mašineriju, dobiva moć nad javnim prostorom kakvu klasični komunisti nikad nisu mogli ni sanjati.
HDZ, SDP, Možemo nisu tu na suprotnim stranama – oni su dio istog vlaka, samo u drugim vagonima.
Digitalni zatvor kao nužan alat za ovakav poredak
Kad sve gore navedeno spojiš, dobiješ strukturu koju ja zovem digitalni zatvor:
odgoj:
– država, a ne obitelj, ima primat u oblikovanju vrijednosti djece
identitet:
– sudjelovanje u društvu sve je teže bez digitalnog identiteta i verifikacije
komunikacija:
– privatne poruke sve su manje privatne (chat-kontrola, filtarska infrastruktura), javni govor sve je više uvjetovan pravilima DSA-tipa
novac:
– gotovina se stigmatizira, digitalna plaćanja se nadziru, CBDC otvara vrata programiranju potrošnje
prostor:
– kretanje se ograničava kroz prometne politike, klimatske kvote, koncept 15-minutnih gradova
Stari komunizam je trebao miliciju, doušnike i partijsku knjižicu da bi kontrolirao ljude.
Neokomunizam HDZ-a, SDP-a i Možemo ne treba ni knjižicu ni miliciju. Dovoljno je:
digitalni ID
digitalni novac
digitalne propusnice
digitalne platforme koje “dobrovoljno” provode DSA i EMFA logiku
A sve to se uvodi korak po korak, uvijek s istom rečenicom:
“Radi djece. Radi zdravlja. Radi sigurnosti. Radi planeta.”
Ako se usprotiviš, etiketa ti je spremna: antivakser, ruski agent, klimatski negator, teoretičar zavjere, homofob, fašist.
Logika je ista kao u starom sistemu, samo je rječnik moderniziran.
- Zaključak: HDZ, SDP, Možemo – tri loga, jedna ideologija
Zato kažem: HDZ, SDP, Možemo – ista ideologija: neokomunizam.
svi prihvaćaju da država ima pravo preuzeti odgoj djece pod izlikom “zdravstvenog odgoja”
svi prihvaćaju logiku regulacije digitalnog prostora “zbog djece i borbe protiv mržnje”
svi podržavaju zelenu tranziciju na način koji sve više liči na socijalni inženjering, a ne na racionalnu ekologiju
svi pristaju na okvir EMFA i DSA kao da je riječ o neupitnom napretku, a ne o potencijalnom alatu za sofisticiranu cenzuru
nitko od njih ozbiljno ne brani gotovinu, privatnost, roditeljska prava ili načelo da je građanin odrasla osoba, a ne dijete u trajnom skrbništvu države
Neokomunizam danas ne dolazi s crvenom zvijezdom, nego s logom EU, duginim zastavama, klimatskim sloganima i slikama nasmiješene djece.
Ali suština ostaje ista:
monopol države nad odgojem
monopol države i njenih “partnera” nad informacijama
nadzor nad novcem, kretanjem i komunikacijom
Tko god to podržava – bio HDZ, SDP ili Možemo – objektivno gura isti projekt.
Razlike postoje u stilu, ali ne u smjeru.
A smjer je, koliko god ga mazali lijepim riječima, vrlo jasan:
od slobodnog čovjeka i obitelji prema podanicima u digitalno upravljanom društvu.
To je razlog zašto ovu politiku zovem novim komunizmom. I zašto je ne mislim prihvatiti samo zato što je umjesto petokrake dobila zelenu, plavu ili ljubičastu ambalažu.
