Hrvatska je upala u demografsku zamku, jer desetljećima imamo negativan prirodni prirast (svake godine nas je manje), mladi i obrazovani odlaze, a tržište rada sve više krpamo uvozom radne snage.

To ne dokazuje nikakvu “namjernu zamjenu stanovništva” — ali dokazuje ubrzanu promjenu koju društvo, škole, zdravstvo i stanovanje ne stignu pratiti.

I baš zato je važno što se prije dva dana, 26.2., u Saboru raspravljalo o migracijskoj politici i zakonu (usklađivanje s EU pravilima), a u istom dahu se ponovno otvorila i tema gradnje migrantskog prihvatilišta / centra u Hrvatskoj, uz spominjanje lokacije Željava.

Odluka se prezentira kao “proceduralna”, ali ljudi u Lici nisu broj u Excelu — to su zajednice koje imaju pravo na jasne odgovore: što se gradi, za koga, kojim kapacitetom, tko upravlja, kakav je režim kretanja i tko snosi odgovornost ako sustav pukne.

Problem je što mi stalno vozimo na ručnoj kočnici:

prvo odluke i šutnja — tek onda rasprava i smirivanje.

Demokracija na hrvatski način: dobijemo informaciju kad je već “u pripremi”.

I sad ključno pitanje koje analiziram:

Jesmo li išta naučili iz iskustava drugih europskih zemalja?

Video koji stavljam ispod objave prolazi kroz ono što su mnogi u Europi već prošli: probleme integracije, getoizaciju, pritisak na javne sustave i rast društvenih napetosti — i kako se o tome često nije smjelo normalno govoriti, pa je stvar eksplodirala kad je već bilo kasno.