Je li Plenković hrvatski grof Münchhausen?, piše Andrija Klarić.
Kad premijer izjavi da su primjedbe na novi zakon o nadzoru poruka “gluposti” i da “nema govora o nadzoru građana”, upravo tada vrijedi upaliti alarm. Zašto? Jer povijest njegova mandata pokazuje jednostavno pravilo: kad govori o budućnosti, vjerojatnost da će se dogoditi suprotno od rečenog – vrlo je visoka.
Zašto to tvrdim? Pogledajmo najvažnije primjere:
- INA “natrag u hrvatske ruke”
- svečano je obećao otkup MOL-ovog udjela i povratak INA-e pod nacionalni kišobran. Devet godina poslije – ništa. Obećanje je bilo simbol modernog suverenizma, ishod simbol nemoći.
Euro i inflacija
Govorio je: “Poskupljenja će biti blaga i jednokratna.” U praksi – građani su osjetili najvišu stopu inflacije u zadnjih 30 godina. Tehnički, uvođenje eura nije bilo jedini uzrok, ali obećana “stabilnost” pretvorila se u realni pad standarda.
3. COVID potvrde
Plenković je javno ponavljao da se “nikoga ne prisiljava”, a onda uveo digitalne COVID potvrde bez stvarne rasprave o implikacijama nadzora. Obvezne su postale za javne službe, a sloboda kretanja uvjetovana QR kodom. To je bio prvi korak prema digitalnoj identifikaciji – pod krinkom “zdravlja”. Hvalio se milionima kupljenog neučinkovitog cjepiva koje je kasnije bačeno.
4. Ugovori potpisani u tišini
IHR (WHO) – dokument koji u budućim pandemijama daje Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji veće ovlasti nad nacionalnim mjerama.
Pact of the Future (UN) – prihvaćanje globalnog mehanizma za upravljanje krizama izvan izbornog legitimiteta.
Agenda 2030 – hvali se osmom pozicijom Hrvatske po implementaciji ciljeva, iako se ti ciljevi oblikuju izvan domaćih institucija.
Svaki od tih koraka prošao je bez široke javne rasprave. Transparentnost? Minimalna. Konsenzus? Nepostojeći.
Obrazac ponašanja
Kad govori o prošlosti, Plenković iznosi podatke koji su provjerljivi i neosporni – broj turista, rast BDP-a. Ali i to prezentira kao isključivu Vladinu zaslugu, iako znamo da globalni faktori često nose glavnu težinu.
Kad govori o budućnosti, pojavljuje se Münchhausenov sindrom politike: velikim riječima konstruira stvarnost koja se ne ostvaruje, dok istinski cilj – centralizacija moći – ostaje skriven iza paravana “stabilnosti” i “europskih vrijednosti”.
Mentalni sklop i pogled na demokraciju
Njegov odgovor Igoru Peternelu o poništenju izbora u Rumunjskoj sve otkriva: “Oni koji se ne prilagode, teško se mogu nositi s novim demokratskim izazovima.”
Za njega suverenitet nije vrijednost, nego prepreka. Sloboda govora i nacionalno odlučivanje? To su “stari koncepti” koji smetaju tehničkoj učinkovitosti globalnih pravila. Demokracija se u njegovom diskursu svodi na proceduru prilagodbe – ne na pluralizam ideja.
Taj mentalni obrazac vidjeli smo i za vrijeme pandemije, kada je pred kamerama – pokazujući prstom – naredio medijima kako trebaju izvještavati i obećao im financijsku nagradu iz džepova poreznih obveznika. To nije dijalog, nego oblik uvjetovane poslušnosti koji u svojoj srži pripada modelu kontrole, a ne slobodnom društvu.
ŽU tom svjetonazoru, budućnost nije demokratska republika, nego tehnokratska hijerarhija: središta moći u Bruxellesu, New Yorku ili Ženevi određuju standarde, a nacionalne vlade ih provode. Plenković ne vidi problem – naprotiv, vidi priliku: svoje mjesto u vrhu lanca poslušnosti.
Zaključak
Kad Plenković kaže da je “glupost” misliti kako zakon vodi nadzoru, zapitajmo se: koliko je puta javnosti obećao moderni suverenizam, a onda potpisao predaju nadležnosti? Koliko je puta umanjio rizike, a zatim ih uveo kroz stražnja vrata?
Od INA-e do eura, od COVID potvrda do globalnih ugovora – svaka velika tema pokazuje isto: ono što negira danas, sutra postaje pravilo igre.
Poziv: Ako se ne slažete s ovakvim modelom vladanja, potpišite peticiju MOST-a kojom se traži odbijanje primjene zakona Chat Control. (u komentaru)
Konferencija za tisak – u videu ispod – demonstrira upravo ono što je analizirano u tekstu.
