Komunizam ne dolazi tenkovima već kroz državne institucije, piše Andrija Klarić.
U ovoj epizodi Slobodnog podcasta razgovaramo s Julie Behling o jednoj velikoj tezi: da se “komunizam” (u modernom, prepakiranom obliku) ne širi tenkovima, nego infiltracijom ključnih društvenih stupova – obrazovanja, religije, obitelji, medija i pravosuđa.
Behling inzistira da se taj proces ne pojavljuje otvoreno “kao u SSSR-u ili Kini”, nego prikriveno, “kao vuk u janjećoj koži”, kako bi ga ljudi lakše prihvatili.
1) Infiltracija u temelje društva: obrazovanje, religija, obitelj, mediji, pravo
Prema Behling, ključ uspjeha je u zauzimanju sustava koji oblikuju vrijednosti i norme. Posebno naglašava obrazovanje: indoktrinacija od ranog djetinjstva kroz državni sustav, uz postupno slabljenje obitelji kao “jezgre društva” i potiskivanje kršćanstva kao kulturne osnove Zapada.
Ovaj okvir ona ne postavlja kao teoriju “jednog centra”, nego kao metodu: zauzmi institucije → promijeni jezik i moralni okvir → promijeni društvo bez otvorene revolucije.
2) ‘68. i dug marš kroz institucije
Behling povezuje današnje kulturne sukobe s generacijom 1968. koja je, kako tvrdi, kasnije ušla u obrazovni sustav i “prenosi svoju ideologiju našoj djeci”. Posebno ističe temu seksualnosti u školama i “zdravstvenog odgoja” kao polje na kojem država preuzima odgojnu ulogu od roditelja.
U njezinoj interpretaciji, cilj je stvoriti jaz između generacija: mlade okrenuti protiv roditelja i tradicije, jer se tako lakše oblikuje novi moralni okvir.
3) Infiltracija u crkve: od osobnog odnosa s Bogom prema “društvenoj pravdi”
Jedan od najosjetljivijih dijelova razgovora je Behlingina tvrdnja da se ideološka promjena dogodila i unutar crkava: “umanjen je osobni odnos s Bogom”, a fokus prebačen na teme poput društvene pravde, raznolikosti, jednakosti i inkluzije. Kao primjer spominje pritisak da crkve promoviraju 17 ciljeva održivog razvoja i narative o klimatskim promjenama.
Čak i ako se netko ne složi s tom tezom, korisno je primijetiti: bojno polje više nije samo politika, nego definicija morala.
4) DEI u kompanijama: ‘raznolikost’ kao nova klasna borba
Behling tvrdi da su tvrtke pod pritiskom da se kvalificiraju kao “dobri poslodavci” kroz DEI (diversity, equity, inclusion), čak i kada to, po njezinu mišljenju, ide “bez obzira na stručnost”. U toj optici, “equity” (jednakost) ona izravno veže uz komunistički koncept, dok “diversity” tumači kao podjelu društva na potlačene i tlačitelje (rasne podjele, radikalni feminizam, rodna teorija).
Ovdje iznosi jednu širu tvrdnju: da klasični, ekonomski marksizam nije “radio” na Zapadu zbog snažne srednje klase, pa se klasna borba prebacila na kulturne i identitetske osi.
5) Pravosuđe kao političko oružje
Behling upozorava na, kako kaže, infiltraciju pravosuđa: dio sudaca navodno je tijekom školovanja dobivao potporu ideološki profiliranih think-tankova, a spominje i financiranje lokalnih tužiteljskih kampanja u SAD-u. Zaključak joj je tvrd: pravni sustav se, po njoj, koristi selektivno – kao “oružje” protiv jednih, dok drugi prolaze nekažnjeno.
Ovo je tema gdje vrijedi biti posebno hladan: pravosuđe se lako pretvara u propagandni dokaz za bilo koju stranu. Zato je ključ uvijek isti: konkretni slučajevi, presude, statistike i usporedive metode.
6) Mediji: mainstream “legacy”, ali i infiltracija alternative
Behling tvrdi da većina tradicionalnih medija ima ljevičarski pogled na svijet, no dodaje zanimljiv (i rijetko izgovoren) dodatak: i dio alternativnih medija može biti “infiltriran” s ciljem radikalizacije desnice. Ako se radikaliziraju obje strane, raste kaos, napetost i – u konačnici – opravdanje za tvrđe oblike kontrole.
Tu spominje botove, huškanje na društvenim mrežama i plaćanje influencera za širenje netrpeljivosti. Poruka je prilično trezvena: ne budite pijun koji misli da je kralj.
7) Nadzor, metapodaci i AI: mjerenje poslušnosti u realnom vremenu
Behling naglašava da je prikupljanje podataka ključno: ne radi se samo o cenzuri, nego o mjerenju uspješnosti ideologije. Tvrdi da velike tech kompanije imaju “lijevi predznak”, podržavaju kulturu otkazivanja i da se u školama prikupljaju metapodaci o djeci.
Kao sljedeću fazu navodi biometriju i upozorava na spajanje nadzora s umjetnom inteligencijom: sustav koji u realnom vremenu može pratiti reakcije pojedinca na sadržaj (propagandu) i prilagođavati poruke.
8) UN, WEF i globalno upravljanje: suverenitet kao smetnja
Na geopolitičkoj razini, Behling tvrdi da UN i Svjetski gospodarski forum rade na jačanju globalnog upravljanja i potkopavanju nacionalnog suvereniteta “u ime dobrih namjera”. U tom kontekstu spominje digitalni identitet i digitalni novac kao ključnu infrastrukturu buduće kontrole.
Kinu navodi kao upozorenje: skeniranje mrežnice, javno sramoćenje, socijalni kredit i upravljanje ponašanjem – uz dodatak AI-ja, što bi, u njezinoj slici, moglo stvoriti “alat za trajno zatvaranje ljudi”.
9) “Woke” kao rebrandirani marksizam – i što (po njoj) slijedi
Zaključno, Behling “woke” fenomene (kritička teorija rase, queer/rodne teorije) opisuje kao modernizirane marksističke obrasce: mobilizaciju ogorčenja i destrukciju “u ime pomoći potlačenima”. Kao protuotrov vidi čvrste granice u institucijama – crkvama, školama i medijima – te čak spominje i školovanje kod kuće kao opciju.
Zaključak: tri pitanja koja ostaju i kad se ne slažemo
- Tko oblikuje kurikulum i vrijednosni okvir djece – roditelji ili država?
- Što je granica između jednakih prava i ideološke prisile (u školi, medijima, poslu)?
- Tko upravlja infrastrukturom nadzora (podaci + AI) i što se događa kad se moć centralizira?
Ovo su pitanja vrijedna rasprave – bez histerije i bez etiketa. Jer etikete su najjeftiniji način da se izbjegne mišljenje.
Pogledajte cijelu emisiju
