- Andrija Klarić
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Snimka zaslona YouTube
NOSI SE je politička propaganda, a ne kulturni događaj, piše Andrija Klarić.
Otkazivanje festivala Nosi se u Benkovcu izazvalo je niz reakcija i otvorilo važnu raspravu: je li riječ o kulturnom događaju koji promiče dijalog ili o političkom projektu maskiranom u umjetnost? Na temelju izjava i stavova organizatora, podržavatelja i povezanih političkih aktera, odgovor se nameće sam od sebe – Nosi se je politička propaganda, a ne neutralna kultura.
1. Zašto ovo nije samo umjetnost?
Analizom retorike onih koji brane festival, jasno se vidi da govor ne ostaje u okvirima umjetnosti i kulture, nego ulazi u političku sferu, ideološki sukob i direktno označavanje političkih protivnika.
Sandra Benčić (Možemo!)
Predsjednica stranke Možemo! koristila je incident za političku platformu:
“Mračno je vrijeme u kojima se festivali i događanja poput javne projekcije filma Mirotvorac onemogućuju nasiljem i huliganizmom… Ovo je posljedica atmosfere koju Vlada kreira.”
Ova izjava prelazi kulturni kontekst i gradi politički narativ: odgovornost za incident prebacuje se na premijera i Vladu, dok se festival prikazuje kao simbol “obrane ustavnih vrijednosti”. Umjetnički sadržaj gotovo nestaje iz rasprave, ostaje politička borba.
Platforma Možemo! (službena objava)
“Ako policija nije u stanju osigurati održavanje priredbe, onda nestaje država, a rulja postaje vlast… Ovo je posljedica Plenkovićevog puštanja ustaškog duha iz boce.”
Riječ je o najtežim političkim optužbama, koje koriste incident za etiketiranje cijele braniteljske zajednice i stvaranje dojma da Hrvatska klizi u fašizam. Ovo nije neutralna obrana kulture, nego nastavak ideološkog rata.
Maja Sever (predsjednica Europske federacije novinara)
Gostujući na N1, Maja Sever retorički pita:
“Jesu li se branitelji borili za zemlju u kojoj će se zabranjivati predstava?”
U teoriji, pitanje zvuči legitimno, ali kontekstualno služi za moralnu diskreditaciju cijele skupine (branitelja), dok se festival prikazuje kao bastion slobode. U stvarnosti, ovo dodatno polarizira javnost i produbljuje jaz između “progresivnih” i “tradicionalnih” vrijednosti.
Eugen Jakovčić
Njegova objava sadrži ideološki nabijene elemente:
“Benkovački huligani, crnokošuljaši, uz ustaške povike ‘Za dom spremni’ blokirali predstavu.”
Nazivanje prosvjednika “crnokošuljašima” i povezivanje s fašizmom uklapa se u narativ kojim se događaj pretvara u politički obračun, a ne kulturnu raspravu. Jakovčić je javnosti poznat kao glasnogovornik SNV-a i dugogodišnji akter lijevo-liberalnog aktivizma, što dodatno potvrđuje ideološki okvir ove retorike.
Melita Vrsaljko
Organizatorica i medijsko lice festivala, koja je već poznata po aktivizmu (detaljna analiza u prethodnom eseju), javno proziva gradonačelnika Benkovca i branitelje, koristeći izrazito vrijednosno obojene izraze:
“Gradonačelnik podržava ljude koji dolaze remetiti red… Ljudi koji žene nazivaju kurvetinama… marširaju s pitbulima nalik SS postrojbi.”
Ovakav vokabular nema veze s kulturnim dijalogom – to je politička i ideološka borba za narativ.
Juraj Aras
Objava organizatora pokazuje istu crtu:
“Atmosfera ratnog stanja… huliganizam… zakoni ne vrijede za sve.”
Ponovno naglasak nije na umjetnosti, nego na demonizaciji protivnika i političkoj dramatizaciji situacije.
2. Kome festival služi?
Sadržaj festivala i izbor govornika potvrđuju ideološku dimenziju:
Oliver Frljić, poznat po blasfemičnim i politički angažiranim predstavama,
Marko Vučetić, bivši saborski zastupnik i javni kritičar Crkve i tradicionalnih vrijednosti,
Diskurzivni program pod sloganom Istinom protiv nasilja – fraza koja se koristi u političkim kampanjama, a ne neutralnim kulturnim projektima.
Financiranje festivala također dolazi iz javnih sredstava – Ministarstvo kulture, Grad Benkovac, Zaklada Kultura nova. Pitanje je: treba li javni novac financirati projekte koji izazivaju društvenu polarizaciju i služe političkoj indoktrinaciji?
3. Instrumentalizacija incidenta
Najoštrije osuđujem fizičko nasilje i prijetnje. Policija je trebala zaštititi pravo na održavanje festivala. Ali jednako tako, osuđujem i kulturu otkazivanja – ni prosvjednici ni država ne smiju postavljati kriterije političke podobnosti za umjetnost.
Međutim, ne smijemo zatvoriti oči pred činjenicom da se incident odmah iskoristio za političku kampanju: ljevičarske platforme, mediji i aktivisti koriste Benkovac kao primjer “fašizacije” društva i napada na slobodu, dok u isto vrijeme kroz festival promoviraju vlastite ideološke stavove.
Na kraju, čak i humanitarna pitanja poput Gaze u prethodnim nagradama i izjavama ovih aktera često bivaju instrumentalizirana – ne kao univerzalna vrijednost mira, nego kao prilika za potvrdu vlastitog ideološkog identiteta. I to je obrazac koji sada vidimo i ovdje.
Zaključak
Festival Nosi se formalno je kulturni, ali sadržajno i kontekstualno politički projekt. Nije ovo rasprava o pravu na umjetničko izražavanje – ono je neupitno – nego o zloupotrebi kulture kao alata političkog aktivizma. Kada umjetnost postane poligon za ideološke obračune, kada se javni novac koristi za projekte koji ne traže dijalog nego polarizaciju, tada ne govorimo o kulturi nego o propagandi.
Da bismo obranili slobodu izražavanja, moramo obraniti i pluralizam. To znači:
osuditi nasilje,
odbiti kulturu otkazivanja,
ali i prokazati one koji politiku skrivaju iza maske kulture.
Vrijeme je da jasno kažemo: Nosi se je politička propaganda – i to je ključno razumjeti u ovoj raspravi.
