Angela Merkel upozorava na AfD, koji je uspio toliko jako narasti samo zahvaljujući njezinim političkim neuspjesima.
Angela Merkel poziva na „borbu za demokraciju“ i žali se da AfD u međuvremenu određuje njemačke političke rasprave. Pritom bi bivša kancelarka trebala samo pogledati razdoblje vlastite vladavine: navodno spašavanje eura, razgradnja konzervativnog profila CDU-a i migracijska politika iz 2015. godine utrli su AfD-u put od projekta prosvjeda kritičnog prema euru do političke velesile. Sada ta stranka u Saskoj-Anhaltu ima 42 posto potpore – a Merkel upozorava na rezultat vlastite politike.
Tjedan dana prije izbora za pokrajinski parlament u Saskoj-Anhaltu Angela Merkel ponovno se oglasila. Njemačka se ponovno mora „istinski boriti za ovu demokraciju“, izjavila je bivša kancelarka na jednom događanju u berlinskoj Kući festivala. AfD je u međuvremenu postao „svenjemački fenomen“ i uspio je „od jutra do večeri određivati sve naše razgovore“. Merkel se čak požalila da zbog toga gotovo više nitko ne zna za što se ostale stranke zapravo zalažu. Upravo je na vlastitom nastupu tako ponovno učinila AfD dominantnom političkom temom.
Interessiert sich noch jemand dafür, was „Mutti" zu sagen hat, nachdem sie uns den ganzen woken Irrsinn eingebrockt hat?
— ABSCHIEBE-HAASE (@HoedieHaas) August 30, 2026
Ex-Kanzlerin Merkel über AfD in Sachsen-Anhalt: „Ich glaube, wir müssen jetzt mal wieder richtig für diese Demokratie kämpfen“ https://t.co/PWJ9PJ3NS6
Merkel ne mora dugo tražiti uzroke
Uspon AfD-a počeo je usred Merkelina mandata kancelarke i neposredno tijekom jedne od njezinih velikih političkih odluka. Stranka je osnovana 2013. godine u znak prosvjeda protiv politike spašavanja eura. Savezna kancelarka Merkel najprije je isključila izravnu financijsku pomoć Grčkoj, no potom je pristala na paket pomoći i svoj je smjer proglasila „bez alternative“. Merkelino „bez alternative“ naposljetku je postalo povod za naziv „Alternativa za Njemačku“ – kako bi se pokazalo da ipak postoje alternativne mogućnosti. Politika spašavanja eura time je novoj stranci osigurala temu na kojoj je osnovana.
Time je započeo obrazac koji će obilježiti Merkelinu vladavinu. Odluke od golemog značaja povučene su prema političkom centru, a zajednički su ih podržavali Unija, SPD, Zeleni i djelomično FDP. Prostor za birače koji su se protivili tom smjeru postajao je sve uži. Na saveznim izborima 2013. godine AfD je stoga nastupio s jasnim obilježjem koje ga je razlikovalo od drugih stranaka i odmah osvojio 4,7 posto glasova. Tada su ton u stranci prije svega davali konzervativci i gospodarski liberali koji su dolazili iz krugova CDU-a/CSU-a i FDP-a.
To je točka koju Merkel u svojim današnjim upozorenjima svjesno prešućuje. CDU je desetljećima pod jednim krovom okupljao konzervativne, gospodarski liberalne i kršćansko-socijalne birače. Za vrijeme Merkel brojni raniji stavovi (npr. obvezni vojni rok, brak za sve, nuklearna energija itd.) napušteni su ili ublaženi. Upravo su te takozvane „tendencije liberalizacije Merkeline ere“ (odnosno, zapravo, pomicanje ulijevo) stvorile politički prostor desno od centra.
A onda je došla 2015.
Unatoč prvim izbornim uspjesima, daljnji uspon AfD-a nipošto nije bio unaprijed određen. U ljeto 2015. vodila se žestoka borba za prevlast, osnivač stranke Bernd Lucke izgubio je od Frauke Petry, a oko petine tadašnjih članova napustilo je stranku. AfD je bio oslabljen. A onda je došla migracijska kriza – i s njom najdalekosežnija unutarnjopolitička odluka Angele Merkel. „Uspjet ćemo“, izjavila je kancelarka 31. kolovoza 2015. Rasprava o masovnom doseljavanju potom je godinama obilježavala Njemačku. Sama Merkel je 2018. godine u vladinoj izjavi priznala da je rasprava o migraciji iz 2015. i 2016. godine zemlju „podijelila i polarizirala“. Upravo je tema u kojoj sve veći dio stanovništva više nije vidio etablirane stranke kao svoje predstavnike već odavno postala središnja tema AfD-a.
Politički neuspjeh Unije pod vodstvom Angele Merkel tijekom migracijske krize dao je AfD-u onaj zamah koji gospodarsko-političke teme iz Luckeove ere nisu mogle izazvati. Izborni rezultati uslijedili su odmah. AfD je 2016. godine u Saskoj-Anhaltu već osvojio 24,3 posto glasova, a 2017. godine prvi je put ušao u Bundestag s 12,6 posto. Od euroskeptične stranke profesora u svega nekoliko godina nastala je oporbena snaga etablirana na razini cijele zemlje. Politika Angele Merkel najprije je stvorila politički vakuum, a potom je s migracijskom krizom ponudila upravo onu temu kojom je AfD taj vakuum mogao popuniti.
Isključivanje nije smanjilo problem
Reakcija etabliranog političkog sustava potom se uglavnom sastojala od podizanja sve višeg zida oko AfD-a. Suradnja je postala tabu, a „vatreni zid“ političko vjerovanje. Istodobno, jačanje stranke prisiljava CDU, SPD, Zelene i Ljevicu na saveze i parlamentarne konstrukcije koje bi prije bile gotovo nezamislive. AfD zbog toga nije nestao u političkoj beznačajnosti, kao što je uglavnom bio slučaj s ranijim desnim strankama poput Republikanaca, DVU-a ili NPD-a. Jer, za razliku od tada, u CDU-u i CSU-u gotovo više nije bilo rječitih konzervativnih političara (osobito nakon odcjepljenja „Unije vrijednosti“) koji bi mogli privući dio potencijalnog biračkog tijela.
Kamo je ta strategija u međuvremenu dovela, pokazuje Saska-Anhalt. Jedanaest dana prije izbora za pokrajinski parlament AfD prema reprezentativnom istraživanju Sachsen-Anhalt-Trend instituta Infratest dimap ima 42 posto potpore. CDU doseže samo 22 posto. Godine 2021. demokršćani su još bili na 37,1 posto, a AfD na 20,8 posto. Rezultat AfD-a praktički se udvostručio unutar jednog izbornog razdoblja, dok je CDU pao za više od 15 postotnih bodova. Prema takvom odnosu snaga, CDU bi za vladu bez sudjelovanja AfD-a trebao potporu svih ostalih stranaka u pokrajinskom parlamentu – uključujući i stranku Ljevica. No time bi Unija vjerojatno otjerala i posljednje ostatke konzervativnih birača te ih gurnula u naručje AfD-a.
I upravo sada Angela Merkel žali se da AfD određuje „sve naše razgovore“. Što je očekivala? Stranka s 42 posto potpore ne može se jednostavno ignorirati i isključivati. Ako se gotovo svi izračuni mogućih koalicija, predizborne strategije i parlamentarni potezi vrte oko toga da se najjaču stranku spriječi u preuzimanju odgovornosti za vlast, ona neizbježno određuje političku raspravu. „Vatreni zid“ nije ni zadržao AfD na maloj razini niti ga je doveo do nestanka. Naprotiv, desničarska stranka u međuvremenu je čak postala središnja točka cijelog stranačkog sustava.
Merkel je bila babica vlastitog strašila
Naravno, AfD se od 2013. godine i sam promijenio, iznjedrio nove čelnike i profitirao od pogrešaka kasnijih vlada. No ključne etape njegova uspona odvijale su se tijekom Merkelina mandata i izravno su povezane s njezinom politikom „bez alternative“. Politika spašavanja eura iznjedrila je „Alternativu“. Pomicanje CDU-a prema centru otvorilo je političku nišu desno od Unije. Migracijska politika iz 2015. godine donijela je oslabljenoj stranci presudan poticaj za rast. A kasnija politika isključivanja nije mogla zaustaviti njezin uspon.
Angela Merkel vladala je Njemačkom 16 godina, a CDU je vodila 18 godina. Danas se ne može predstavljati kao nezainteresirana promatračica političkog potresa čiji su se tektonski pomaci odvijali tijekom njezine vlastite ere. Sada stoji u Berlinu i poziva na „borbu za demokraciju“ – a istodobno brani politički smjer u kojem se isključuje demokratski izabrana stranka koju mnogi Nijemci smatraju političkom snagom kojoj više vjeruju nego bilo kojoj drugoj.
Sama Merkel uvelike je pridonijela tome da mnogi njezini dugogodišnji simpatizeri više ne glasuju za njezinu vlastitu stranku, već se umjesto toga okreću novoj konzervativnoj snazi desno od centra. Upravo je ona konzervativno orijentiranim ljudima oduzela njihov politički dom – i sada se žali što su u međuvremenu pronašli novi u AfD-u. Preuzimanje odgovornosti za pogreške očito joj nije jača strana – a duhove koje je prizvala sada više neće moći tako lako otjerati.
