EU svim silama i raspoloživim sredstvima štiti ljevičarsku terorističku aktivistkinju od mađarskog pravosuđa.
Ogorčenje je ogromno, ali ne zbog brutalnih napada ljevičarske ekstremističke bande u Budimpešti, u kojima je nekoliko ljudi gotovo pretučeno na smrt čekićima.
Ne, gnjev europske ljevice usmjeren je protiv mađarskog pravosuđa, koje se zapravo usuđuje osumnjičenu počiniteljicu privesti pravdi. Činjenica da Ilaria Salis sada sjedi u Europskom parlamentu upotpunjuje farsu: umjesto kazne, sada se suočava s mučeništvom.
Da je Ilaria Salis primjerice desničarska ekstremistica koja je tukla i noževima i čekićima udarala ljevičarske aktiviste, situacija bi bila jasna: Europski parlament bi joj jednoglasno ukinuo imunitet, davno bi nestala u mađarskom zatvoru, a naslovi od ORF-a do Politica bili bi puni gađenja i prijezira prema njoj.
Ali budući da je deklarirana ljevičarska ekstremistica koja je napala nasumično odabrane prolaznike (navodno “zle desničarske ekstremiste”) na komemoraciji u Budimpešti, od svih mjesta, sada se veliča kao “aktivistica” i praktički uzdiže u mučenicu europske ljevice.
Slike Salis u lisicama obišle su svijet. Lijevi mediji vidjeli su ih kao dokaz Orbánove “nepravedne države”. Činjenica da su, prema optužnici, ona i njezini suučesnici napali nevine turiste s leđa koji su zadobili frakture lubanje i provjereno gotovo pretukli nekoliko ljudi na smrt, umanjuje se ili potpuno ignorira.
Ona nije bezopasna demonstrantica, već osumnjičena teroristica koja je koristila nasilje s namjerom ubijanja. Pa ipak, ORF je naziva “aktivisticom”, a Politico s oduševljenjem govori o budimpeštanskoj “političkoj žeđi za osvetom”.
Pravi skandal ne leži u mađarskom kaznenom postupku protiv nasilne počiniteljice – to je normalno u pravnoj državi – već u činjenici da su je ljevičarske stranke bez razmišljanja uvele u Europski parlament kako bi joj dale imunitet.
Perfidni manevar osmišljen je kako bi se kriminalku zaštitilo od kaznenog progona (Ursula von der Leyen vam svakako može ispričati priču o tome kako se kaznene prijave mogu izbjeći odlaskom u Bruxelles). Demokracija se zloupotrebljava kao paravan za nasilje, a Europski parlament se degradira kao sigurno utočište za nasilne ekstremiste.
Salis i njezini odvjetnici sada tvrde da je mađarski pravosudni sustav politički motiviran. Prozirna taktika koja se često koristi kad god se ljevičarski ekstremisti pozovu na odgovornost za svoje zločine. Isti krugovi koji inače stalno pričaju o “borbi protiv desnice” očito ne smatraju upotrebu fizičkog nasilja nad političkim protivnicima zločinom. U međuvremenu, ljevičarska propaganda ukorijenjuje se u svijesti ljudi: brutalni počinitelj pretvara se u žrtvu, a Mađarska – možda jedina europska zemlja koja dosljedno poduzima mjere protiv ljevičarskog nasilja – diskreditira se kao “neliberalni režim”.
Situacija postaje još ciničnija kada se primjerice pogledaju paralelni događaji u jednoj Njemačkoj: iste bande nasilnika i dalje tamo djeluju, teško ozljeđujući svoje političke protivnike, koristeći papreni sprej i zasjede za napade na pojedince. Žrtve su često mladi ljudi koji pripadaju “pogrešnom” političkom spektru – a mediji uglavnom šute ili opravdavaju te činove nasilja između redaka.
Činjenica da Salis sada štiti Europski parlament, od svih mjesta, šamar je svima onima koji još uvijek vjeruju u vladavinu prava u Europskoj uniji. Dok Bruxelles glasno proklinje Orbána i osuđuje navodne demokratske deficite u Mađarskoj, sam se infiltrira u institucije.
Slučaj Ilarije Salis stoga je više od izoliranog incidenta. On pokazuje koliko se EU udaljila od svoje tvrdnje da ozbiljno shvaća vladavinu prava. Brani je samo kada se uklapa u njezin ideološki koncept. Desnica je kriminalizirana, ljevica zaštićena – čak i kada su im ruke krvave. Prava prijetnja demokraciji stoga ne dolazi iz Budimpešte, već od onih koji Europski parlament pretvaraju u sigurno utočište za nasilne lijeve ekstremiste.
