Možda će nas oplahnuti dašak ozona nakon tjedana mučnih debata, ako se ono čemu smo svjedočili uopće može zvati debatom.
Što nas čeka? Mir i dobro, med i mlijeko, slava i čast? Ništa novo?
Nakon predizborne kavge, pa predizborno-izborne šutnje, a onda i postizbornog snubljenja vjerojatno se neće dogoditi ništa spektakularno. Pompozno najavljivan festival demokracije i cjelodnevni prijenosi s birališta prate nas dramatično kao da se radi o međugalaktičkom putovanju. Uz nogomet i ostale omiljene zanimacije, selebritije koji plešu, pjevaju ili kuhaju te uz kvizove razne, prijenos izbornih rezultata postaje najveća radost rijetkih slobodnih trenutaka. Moderatori strogi i zabrinuti, stupci na grafikonima skakuću, mijenjaju se boje, grizu se nokti.
Demokracija je na djelu: sretni smo kad se želi iskazati stav, vlastiti glas daje se kao rijedak biser, kao da se odgovornost ne bi morala podrazumijevati. A što zapravo želimo i očekujemo? Programi koje nudi cijeli spektar stranaka kreću se oko stalno istih tema. Od rodne ravnopravnosti do rodne neravnopravnosti, od snižavanja poreza do oporezivanja, od gradnje nekretnina do rušenja nekretnina, od nacionalnog do internacionalnog, od ratnog do antiratnog, od jedva lijevog do desnog, od antimigrantskog do promigrantskog… Uzelo bi se jednima da se dâ drugima, ima tu i robinhudstva i neograničenih obećanja mladima, djeci, majkama, umirovljenicima, biračkom tijelu koje služi kao odskočna daska za karijere i četverogodišnji drijemež u institucijama odlučivanja.
Rješenja se nude povlačenjem novca iz raznih fondova, kao da je to nekakav dar, a ne nešto što je u iste fondove već ranije stiglo i iz naših džepova, pa nam se onda strogo kontrolirano vraća. Programi su uglavnom po modelu zaželjeli ste, poslušajte – velika obećanja gdje se uglavnom navodi što bi se učinilo, ali ne i kako, pa uz malo razmišljanja čovjek brzo shvati da je ponuđeno samo iluzija. Nitko naime ne spominje rad.
U bogomdanoj zemlji golemog potencijala i koja bi morala moći hraniti pola Europe, zapinje se već u vlastitom dvorištu. Grčevito se drži tek turizma i najradije bi se stvaralo bez napora, seljenjem novca iz jednog džepa u drugi, oporezivanjem, posuđivanjem, zaduživanjem. U igri su uglavnom samo banke i fondovi, „stvaranje“ novca se ne spominje jer ne spominju se ni tvornice ni industrija ni gospodarstvo; motika, bager, grabljice i lopata nisu in. Radije se vodi isprazne verbalne ratove na destruktivnim temama. Kao da se ne zna ili ne želi pronaći izlaz iz posttranzicijskog košmara.
Obećanja nikad dosta, izbornih igara nitko se ne želi odreći. No nakon što glasovi jednom stignu, bonaca je osigurana.
