Dok se Srbija veseli, zec je još uvijek u šumi: Evo zašto je pad Vučića samo smjena straže u sustavu koji ne nikada gubi.
Regijom je odjeknula vijest – pao je režim Aleksandra Vučića. Ulice Beograda i gradova diljem Srbije preplavili su euforija, pjesma i osjećaj povijesne pobjede. Građani, predvođeni Studentskom listom, uvjereni su da su vlastitim rukama srušili višedesetljetni bedem autokracije i da napokon sami biraju svoju sudbinu. No, dok se slavljenički šampanjac još pjeni, nameće se hladno i otrežnjujuće pitanje: jesu li se ljudi u Srbiji počeli prerano veseliti, dok je zec zapravo još uvijek duboko u šumi?
Povijest političkih smjena na Balkanu uči nas jednoj surovoj zakonitosti: sustav nikada ne gubi. On samo mijenja fasadu kada stara previše ispuca. Da izbori doista mogu promijeniti samu bit sustava, oni ne bi ni postojali. Sustav nikada, ni pod kojim okolnostima, neće dopustiti da na vlast dođe netko tko će ugroziti njegove temelje – krupni kapital, strane banke, potpisane geopolitičke ugovore i duboku državu. Kada pritisak naroda postane prevelik, sustav ne riskira revoluciju; on jednostavno udovolji narodu tako što mu makne lice koje više ne može gledati, a na njegovo mjesto instalira novog, uglađenijeg poslušnika koji će nastaviti točno tamo gdje je prethodnik stao.
Hrvatska je ovaj bolni scenarij odigrala već nekoliko puta. Sjetimo se samo kako je, nakon Sanaderove devastacije zemlje, izmrcvareni narod spas tražio u Kukuriku koaliciji. Rezultat? Umjesto slobode i pravde, građani su dobili financijski teror – porezne namete, uvođenje zloglasnih Fina-inih blokada, ovršni zakon koji je gulio kožu s leđa i nasilne deložacije gdje su banke izbacivale ljude iz domova kao na tekućoj traci.
Kada je iz tog očaja s ulice izrastao autentični otpor u obliku Živog zida, koji u samims vojim početcima nije bio pod ničijom kontrolom i sustav je tu ekspresno reagirao, i odmah aktivirao svoje obrambene mehanizme. Preko noći je medijski stvoren i promoviran Most – navodno „čista“ opcija s ovjerama kod javnog bilježnika. Narod je nasjeo, okrenuo leđa Živom zidom i dao glas Mostu, koji je potom dvaput glatko vratio HDZ na vlast.
Kada su prokužili Most, sustav je ignorirao i gušio Mislava Kolakušića, a narodu podmetnuo novo kukavičje jaje – Domovinski pokret. Scenarij je bio identičan: žestoka predizborna retorika protiv Plenkovića, osvajanje mandata, a onda ekspresno usmjeravanje tih glasova u krilo istom tom HDZ-u. Sustav je svaki put dobio točno ono što je htio, a prevareni narod je tonuo u sve dublju apatiju.
Srbija danas prolazi kroz prvu fazu ove dobro uigrane predstave. Golemi val građanskog nezadovoljstva, opravdano pokrenut nakon tragedije u Novom Sadu, sustav je uspješno kanalizirao s ulica u glasačke kutije. Nova vlast, tko god je činio, vrlo će brzo poljubiti vrata stvarnosti. Prvih nekoliko mjeseci provest će optužujući „pustoš koju je ostavio bivši režim“, što će narod u euforiji spremno gutati. No, kada računi za struju nastave rasti, kada inflacija nastave topiti plaće, a strani investitori nastave nesmetano izvlačiti profit i provoditi sporne ekonomske projekte, stići će ledeni tuš. Nova garnitura neće smjeti dirnuti u interese stranih centara moći, jer sustav jednostavno ne trpi neposlušne političare.
Budimo do kraja iskreni i pogledajmo širu sliku: krajnji cilj ove globalne mašinerije nije nikakva demokracija, već uvođenje potpunog, tehnokratskog digitalnog ropstva. Ono što gledamo na Balkanu samo je lokalno pacificiranje terena za ono što se sprema na globalnoj razini. Kina danas služi kao golemi, otvoreni poligon za cijeli svijet – brutalni pokazatelj i ogledni primjer kako bi naša budućnost trebala izgledati.
Sustav teži društvu u kojem će svaki pojedinac biti sveden na digitalni kod, praćen algoritmima, kontroliran kroz sustave društvenog rejtinga, digitalni novac s rokom trajanja i potpunu eliminaciju privatnosti. U tom novom svjetskom poretku, nacionalne vlade i političari tek su obični stečajni upravitelji i tehnički izvršitelji zadanih naredbi. Njihov zadatak nije da vladaju, nego da provode digitalno porobljavanje vlastitog naroda pod krinkom “napretka” i “sigurnosti”.
Da bi se taj konačni cilj ostvario, narod mora biti potpuno slomljen, pasivan i lišen svake nade u stvarni otpor. Najveća tragedija ovog preranog slavlja u Srbiji nije sam pad Vučića, već ono što slijedi nakon neizbježnog otrežnjenja. Kada građani shvate da su opet odigrali ulogu statista u unaprijed režiranom teatru sjena, energija će splasnuti. Nastupit će kolektivno beznađe, masovni odlazak mlađih i sposobnih iz zemlje, te potpuna apatija onih koji ostanu – što je idealno stanje svijesti za lakše uvođenje digitalnih okova.
U konačnici, sustav dopušta narodu privid pobjede samo zato da bi spriječio stvarni, nekontrolirani bunt. Građani Srbije danas slave misleći da su srušili sustav, dok je sustav zapravo samo promijenio glumca na pozornici, ostavljajući istu režiju i isti kraj za publiku koja predugo i previše vjeruje u iluziju samih izbora.
