Potpuno je shvatljivo da je javnost zabrinuta događajima koji su se odigrali u sjeni dočeka nove godine na glavnom zagrebačkom trgu. Kao što je razumljivo da radikalna ljevica, kako vidimo, te događaje pokušava interpretirati na svoj način tako što iste marginalizira na razne načine, između ostalih tako što se informacije o incidentima iznose posve površno, selektivno, frizirano i prilagođeno njihovim političkim idejama, njihovom svjetonazoru, vrlo vjerojatno i nalozima kojekakvih raznih stranih centara.

Do prije nekoliko godina prosječan Europljanin nikada nije čuo za pojam Taharrush. Sada velika većina Europljana, posebice Nijemaca, jako dobro zna o čemu je riječ. A riječ je, naime, o arapskom načinu silovanja žena, koji je sada ‘došao’ u Europu.

Kako je vidljivo iz javno dostupnih informacija Taharrush bi na mala vrata mogao ući i u Hrvatsku. O tome, između ostaloga, svjedoče traume mlade Zagrepčanke na novogodišnjem slavlju, na kojemu je bila izvrgnuta raznim oblicima maltretiranja.

Nakon tih incidenata ljevičari nisu, kao niti ‘zelena’ zagrebačka gradska vlast, otvorili pitanje sigurnosti naših građana, postupaju upravo suprotno, nemile događaje, naime, pokušavaju minorizirati, ironizirati, marginalizirati i selektivno prikazati domaćoj javnosti. U prilog tome govori i mentalna vratolomija stanovite Ide Prestar, koja je nekakvom objavom stala u obranu migranata, tobože zalažući se za njihova radnička prava. A da se pritom niti jednom jedinom riječju nije osvrnula na nemile događaje tijekom dočeka nove godine.

Za razliku od hrvatske državne politike problem migracija na dnevnom je redu praktički svih drugih europskih država. Tijekom izbornih kampanja to je prvorazredno političko pitanje, nedavno je na izborima u Slovačkoj pobijedio kandidat Robert Fico, koji je svoju izbornu kampanju temeljio praktički na svega par tema, osim odnosa Slovačke prema agresiji na Ukrajinu isključivo je govorio o ugrozi Slovačke neselektivnom migracijom.

HDZ-ova vlast kao da ne shvaća duboku zabrinutost hrvatskih građana suočenih s raznim oblicima postojećih ili mogućih vanjskih ugroza.

Stoga Hrvatsko Bilo apelira i potiče na ozbiljno promišljanje kada je riječ o sigurnosnim aspektima ili ugrozama naše Domovine. Smatramo kako Hrvatska zaslužuje sigurnu budućnost, kako ne smijemo biti žrtve nepromišljenih politika ili briselskih naloga, a prvi korak u tom smjeru nije bijeg nego suočavanje je s problemima.

Svi se sjećamo nekadašnje prevladavajuće politike SR Njemačke kada je riječ o migrantskoj politici, odnosno politike otvorenih vrata kancelarke Angele Merkel. Nakon nekoliko godina Njemačka je od zemlje otvorenosti i ljudske solidarnosti evoluirala u zemlju opće katastrofe. Od nekada relativno uređene država postala je država s prosjekom od čak osam do devet silovanja dnevno! Da, dobro ste pročitali, dnevno! To je danas njemačka stvarnost. O raznim drugim oblicima nasilja ne treba niti govoriti.

Švedska je od nekada mirne skandinavske države postala svjetski lider u raznim oblicima kriminala, poput silovanja, uništavanja javne imovine, demoliranja automobila, te raznih drugih oblika nasilja. Država je to koja desetljećima nije mijenjala svoje kazneno zakonodavstvo, da bi u zadnjih nekoliko godina to višestruko puta činila. O nemilim događajima u Francuskoj, u rasponu od ubojstava, silovanja do paljenja crkava i raznih drugih oblika kriminala, ne treba niti govoriti.

Hrvatsko Bilo u svjetlu slavljenja nove 2024. godine poziva na razboritost i na oprez. Ne smiju nas zavarati slatke riječi aktualnih nositelja državne vlasti o tome kako smo ‘sve svoje ciljeve ispunili’.

Naravno da nismo, čak upravo suprotno, moramo znati kako je Republika Hrvatska država u kojoj caruje inflacija i nevjerojatna poskupljenja baš svega, da je to država koju je u posljednja četiri među popisna razdoblja napustilo skoro milijun stanovnika, da se iseljavanje i dalje nastavlja, a umjesto naših građana koji odlaze neselektivno nam dolaze kolone migranata, vidljivo je mnogi s krajnje sumnjivim namjerama. Ne treba smetnuti s uma kako na samoj hrvatskog granici, s bihaćkom regijom, nekoliko desetaka tisuća migranata čeka ‘poziv’ da krenu preko raznih granica. Kako se tome suprotstaviti ako ne s odgovornom suverenom politikom, umjesto bespogovornog izvršavanja briselskih naloga.

Zbog čega važan segment državne politike, ako već nemamo dovoljan broj radnika, nije uspostava mosta povratka prema iseljenoj Hrvatskoj, posebice prema Hrvatima Latinske Amerike, a znamo kako tamo postoji veliki interes za povratak u svoju Domovinu. Na koji se način može opravdati otvaranje vrata nama identitetski i kulturološki posve nekompatibilnim narodima a ne prema našim sunarodnjacima koji žive izvan granica Republike Hrvatske.

Dojam je kako mnogi obnašatelji najvažnijih državnih i političkih funkcija nisu shvatili nužnost razumijevanja rizika od nama stranih ljudi i kultura.

Hrvatsko Bilo napominje kako Hrvatska nema pravo na luksuz zatvaranja očiju pred izazovima koji proizlaze iz sve većeg rasta migrantske populacije. Čak niti onda ako taj broj kod nas nije velik u ovom trenutku, čak niti tada nemamo pravo zatvarati oči pred tim fenomenom, jer bismo sutra mogli biti u situaciji u kojoj su neke europske države danas. A posebno ne nakon što su tzv. migranti pokazali svoje pravo lice i svoje namjere u raznim zemljama EU, prije svega u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Švedskoj, dakle upravo u onim državama koje su ih kao dobri domaćini prvi primili i ugostili vjerujući tada prevladavajućoj politici otvorenih vrata. S problemima se moramo suočiti i naći relevantne odgovore, najprije u smislu osvješćivanja stvarnosti koja nas okružuje.

Jasno nam je kako to s aktualnom hrvatskom vlasti neće biti nimalo lagan posao jer je, na žalost, Republika Hrvatska prihvatila Marakeški sporazum, sporazum nakon kojeg je sve i počelo. Iako se znalo kako su i Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum u izravnoj suprotnosti sa suverenosti i kako su obvezujući. U Marakeškom sporazumu na čak 46. mjesta se spominje ‘we commit to’ dakle 46. puta piše kako se RH nešto obvezuje. Premijer je tada davao interpretativne izjave kako dokument nije obvezujući, ‘we commit to’ je prevodio kao ‘predani smo’ ili ‘opredjeljujemo se’, iako je jako dobro znao kako se usvajanjem tog dokumenta na nešto strogo obvezujemo. Danas vidimo i na što točno. Govorilo se tada isključivo o prednostima i o izazovima migracija, naravno ništa o nedostatcima, da se ne bi slučajno dogodilo da netko ima loš stav po tom pitanju. Danas vidimo i zbog čega se vodila ta kampanja.