Svatko tko prošeta zagrebačkim centrom shvatit će vrlo brzo kako su hrvatsku metropolu preplavili strani radnici. Rijetki su lokali gdje bez problema na hrvatskom jeziku možete naručiti nešto, u najboljem slučaju čut ćete izvitoperenu verziju vlastitog jezika, koju ni najjače računalo nije u stanju dešifrirati.
Ako zatim konverzaciju namjeravate prebaciti na engleski dobiti ćete istu verziju, samo ovoga puta engleskog, uz prisiljeni smiješak mlade dame iz Kathmandua. U ovom momentu teško je, statistički gledano, kazati kakav je odnos Hrvata koji napuštaju Hrvatsku u odnosu na broj stranaca koji dolaze. I jedno i drugo duboko je porazna statistika, koja, između ostalog, također navodi kako je, do prije nekoliko godina, Hrvatska bila pri europskom vrhu po broju uvezenih stranih radnika, ako ne i prva.
Ako znamo kako imamo i dugogodišnji negativan prirodni prirast, s drastičnim padom broja rođenih i manjim brojem umrlih, nije teško zaključiti kako nas, blago rečeno, čekaju neizvjesne godine. Upravo te i slične trendove u svome je osvrtu prije nekoliko mjeseci problematizirao i kanadsko – srbijanski aktivist Malagurski, povlačeći paralele između Hrvatske i drugih država slične perspektive. Čovjek je to kojeg često osporavaju s ovu stranu granice, međutim pravo je pitanje treba li baš tako. Dotaknut ćemo se ovdje i nekih njegovih pretpostavki i prognoza, iako situacija u Hrvatskoj i Srbiji nije, naravno, ni blizu slična.
Porazni trendovi
Pravo je pitanje, zapravo, što se događa s nama? Brine li itko o ovim poraznim trendovima? Buni li se itko? Postoji li netko tko bi mogao zauzeti donekle ‘čvršći odnos’ prema Bruxellesu, čime bi se stihijski uvoz stranaca kontrolirao, barem dok se ne utvrde realne potrebe? Odavno je poznato kako ‘velika Europa’ guta male članice, netko je to definirao kako ‘centar koji briše periferiju’, ukratko postavlja se pitanje trebamo li se bojati za Hrvatsku u kontekstu demografske perspektiva unutar Europske unije.
Raspadom jugoslavenske državne zajednice bezbroj puta je ponovljeno kako, kao neovisna država, više nećemo robovati ni Pešti, ni Beču, ni Beogradu, pokojni predsjednik ponavljao je kako će Hrvatska biti na našu sliku i priliku, onakva kakvu sami stvorimo, usmjerena jedino prema Zagrebu i svome hrvatskom narodu. Hrvatska puška na hrvatskom ramenu. Vjerovali smo i nadali smo se, stoga se sada s pravom nameće pitanje ‘što je od svega ostalo’, ‘kakve su nam perspektive unutar EU i NATO’, i slično tome?
Brod koji tone uz glazbu
Osobno mi je jedna od najfascinantnijih scena u filmu Titanic ona kada Titanic tone, a orkestar svira, kao da se ništa ne događa. Ponekad pomislim kako smo upravo takvo društvo, a nadam se kako ipak nismo. I kako nećemo čekati intervenciju Svevišnjega, koji nam je bezbroj puta pomogao, s obzirom na to da su hrvatske političke elite vodile politiku uglavnom tako da nam je jedino Providnost i mogla pomoći. Sa zanemarivih niti jedan posto ‘snage’ unutar EU parlamenta nismo baš neki faktor, u NATO, gdje Trump jedini donosi odluke, još smo manje važni, a monetarni suverenitet sveden je na minimalan prelaskom na EUR.
O troškovima života ne treba ni govoriti. Srećom, barem je trend iseljavanja smanjen, nešto se populacije čak i vratilo, što izaziva stanoviti optimizam. U ovom kontekstu najporaznija je činjenica kako su nam otišle društveno najneophodnije skupine, studenti i mladi obrazovani ljudi, kvalificirani radnici, a umjesto najavljenih ‘inženjera, liječnika, fizičara i dirigenata’ dobili smo nekvalificiranu ‘pješadiju’, koju sada, recimo građevinski poduzetnici, čak i ‘vraćaju agencijama’, s obzirom na to kako se ovi nikako ne uspijevaju odmaknuli dalje od razine ‘kante i lopate’. Uz to, ako se trendovi nastave, za otprilike tri do pet godina Hrvatska bi mogla doseći razinu između 300 i 400 tisuća stranih radnika, što je za populaciju od 3,8 milijuna stanovnika politička ‘atomska bomba’.
S druge strane postoje ljudi koji vuku paralelu između aktualnih radnika iz Indije, Pakistana i Nepala, i ‘naših roditelja’, koji su išli na privremeni rad u inozemstvo. Što je posve besmisleno. Hrvati su u bilo kojoj državi, s obzirom na to da smo kulturološki bliski, već nakon nekoliko godina bili posve društveno integrirani, a nije bilo ni stihijskog useljavanja u te države. Slična praksa u Hrvatskoj se neće dogoditi, između ostaloga upravo zbog stihijskog uvoza stranih radnika, što je vjerojatno posljedica naloga iz Centrale, i svedeno na ‘potrebe poduzetnika’, što zapravo nema nigdje u svijetu.
Ako se strana populacija planski i kontrolirano uvozi, onda će na raspolaganju imati onaj neophodni period ‘prilagodbe’ na domaću kulturu, jezik i slično. Ali, ako u jednu malu državu, poput Hrvatske, u relativno kratkom periodu ‘nahrupe’ desetine, pa i stotine, tisuća stranih radnika, oni se neće prilagoditi jer za prilagodbu nemaju potrebu.
U Zagrebu je tijekom 2024. godine izdano čak preko 200 tisuća radnih dozvola, što je oko 20 posto više nego godinu ranije. Ove nevjerojatne brojke znače da ti radnici nemaju potrebu prilagodbe, uglavnom žive ‘među svojima’, slijedom čega se i ne prilagođavaju, a niti uče jezik. Imaju i svoje dućane diljem Zagreba, ne rade u dane svojih svetkovina kojih je bezbroj, slave svoje Bogove i autohtonu kulturu, uglavnom, ovdje baštine sve njihovo autohtono, osim plaće koja je domaća. Kako se ne bi shvatilo da ovaj članak ima natruhe kulturološke, rasne i druge nesnošljivosti, smatramo kako nema govora o tome da se ti ljudi, najčešće pošteni i radišni, trebaju posve uklopiti, asimilirati i odreći vlastite kulture. To nije niti moguće.
Ali, s druge strane, odbijati svaki kontakt s domaćim zajednicom neizbježno vodi konfliktu, što se najčešće ogleda na primjeru nezainteresiranosti za učenje hrvatskog jezika. A da stvar bude još i gora, država sve donedavno od njih to nije ni tražila. Uglavnom, pitanje svih pitanja zapravo je ‘zbog čega se dozvoljava stihijski uvoz stranih radnika’, i ‘zbog čega je taj proces država dočekala s tolikom nespremnošću?’
Europsko odmaralište
Primjetno je kako se ogroman, zapravo najveći, broj stranih radnika zapošljava u sektoru turizma i ugostiteljstva. Znači li to da su sve druge domaće privredne grane poražene nakon pristupa u EU, da nemamo s čime konkurirati? Zbog čega, recimo, ne uvozimo informatičare, liječnike, znanstvenike, obrtnike, zatim radnike u privrednom sektoru, proizvodnji. Većina, kako rekosmo, zaposlenje pronalazi na nižim građevinskim poslovima, te u turističkom sektoru, koji je, ako izuzmemo obiteljski smještaj i male apartmane, praktički cijeli u stranom vlasništvu. Slijedom logike, postavlja se pitanje jesmo li kako država pristali na raspodjelu po kojoj će Hrvatska biti europsko odmaralište, o čemu se godinama nagađa. Samo po sebi to na prvi pogled i nije posve nelogično, međutim do problema dolazi u drugom koraku.
Turizam, naime, zahtijeva ogroman broj radnika, posebno ‘nižih poslova’, čistačica, sobarica, pomoćnih kuhara i sl. koje Hrvatska u ovom momentu jednostavno nema, nema ih čak ni u bližem okružju, tako da smo prisiljeni uvoziti kulturološki nekompatibilne radnike iz udaljenih destinacija. Kada sve to zatim analiziramo u svjetlu iseljavanja domaćeg stanovništva, s pravom se nameće pitanje trebamo li strahovati od svojevrsne zamjene stanovništva? Problema čijih dimenzija i ozbiljnosti u ovom momentu možda i nismo svjesni. Stanoviti optimizam ulijeva aktivnost Domovinskog pokreta koji, kako se čini, kao dio vladajuće koalicije snažnu upiru u ovom smjeru, pokušavajući utjecati na trendove, ali i pružiti pipke prema hrvatskom iseljeništvu, čiji ogroman potencijal nikada nismo uspjeli aktivirati.
Oporba koja spava
Znamo kako vlast funkcionira, ali što radi politička oporba, i lijeva i desna? Na koji način SDP, Možemo!, Suverenisti, DOM i NO, MOST itd. gledaju na trendove, i općenito kako se snalaze u ovom turbulentnom političkom razdoblju? Postjugoslavenska politička ljevica nakon ‘Hipodroma’ posve se raspala, pogubila se. Shvativši kako ni nakon 30 godina, usprkos ogromnom potencijalu, nisu uspjeli Hrvatima prodati svoju agendu, umjesto ozbiljnih tema zakrvavljenih očiju i isukanih očnjaka guraju narativ o postjugoslavenstvu, zabrani ZDS, o tome ‘kako nam je nekada bilo bolje’, pišu se bajke o stotinama nekadašnjih privrednih giganata, kako smo bili centar svijeta u svim disciplinama, sa širokom bazom proizvodnje i respektabilnom kulturom i obrazovanjem.
Besmisleno, bizarno, smiješno, netočno, što se njih tiče premijer Plenković već danas, kao izborni pobjednik, može otvoriti šampanjac. Očekivalo se kako će zbog značajnog odlaska Hrvata u inozemstvo, kao i općenito teških radnih uvjeta u mnogim sektorima, upravo politička ljevica podići glas, takvo bi joj trebalo biti političko utjelovljenje. Njima su izgleda važnije postjugoslavenske paradigme i narativi, bore se ustrajno za bolju prošlost diljem Sutjeske i Kozare, Grmeča i Majevice, o preuzimanju vlasti mogu samo sanjati. Boriti se za politička pitanja izvan realne politike čisti je politički analfabetizam, koji nema veze ni s kakvom logikom. To je otprilike kao situacija kada bi na Sinjskoj alci Alkar umjesto prema alci konja okrenuo u kontra smjeru tražeći alku.
Desnica se probudila
Na iznenađenje, glas je protiv aktualnih nelogičnosti podigla politička desnica. Najprije ona poprilično radikalna, zatim i umjerenija. Organiziraju skupove na javnim mjestima, najavljuju borbu za državni suverenitet i financijsku neovisnost, udružuju se u nove političke grupacije i koalicije, jasno je kako se namjeravaju ozbiljno boriti. Što je otvorilo novo pitanje na domaćoj sceni: zbog čega se to događa?
Zbog čega baš desnica nije zadovoljna stanjem stvari? Smatraju kako je krimen na premalo suverenoj, a previše briselskoj globalističkoj politici aktualne Vlade. Na slične primjedbe premijer Plenković tradicionalno je odmahivao rukom, svjestan koliko mu situacija ide na ruku vodio je centrističku politiku, značajno oplemenjenu političkom trgovinom i klasičnim populizmom. Međutim, nakon hipodromskih 500 tisuća postalo je jasno i njemu. Delegacija HDZ-a obišla je tonsku probu nekoliko dana prije Thompsonovog nastupa. Premijer je time poručio kako imamo i svoju vlast, i slobodu, i suverenitet. Kad može Thompson pjevati onda je sve u redu. Potpisnik ovih redova prije stanovitog vremena napisao je kolumnu koja je govorila o fenomenu Thompson, naslov je bio ‘Nama Thompson, njima vlast’, bojim se kako je danas paradigma još i dodatno učvršćena.
Marko svijetla točka hrvatske demokracije
Bez sumnje, Marko Perković jedna je od najsvjetlijih točaka hrvatske demokracije. Ustrajno promiče hrvatski identitet i suverenitet, sudionik je Domovinskog rata, diljem svijeta pronio je hrvatski stijeg, uz naše nogometaše najblistavija je zvijezda aktualne stvarnosti. Ali je isto tako ‘kao dama na 18’ došao vladajućim oligarhijama, što su oni, logično, iskoristili. Thompson je ono što Hrvati u dubini duše zapravo žele biti, Thompson je izvorni hrvatski identitet, međutim, tek samo ‘slušajući Thompsona’ ništa se ne može ostvariti.
Zaključno, na ovim prostorima već stotinjak godina, ako ne i više, caruje nakarada i potpuno odsustvo bilo kakvog morala, etike ili slično. Dojam je kako smo i ono malo što smo baštinili dobroga bacili, a politički zadržali ono najgore: nepotizam, korupciju, sektaštvo, lopovluk i posvemašnju podložnost stranim centrima. Ne baš onima o kojima je pokojni predsjednik govorio na veličanstvenom skupu u Zagrebu 1990. godine, nego najnovijem, opasnijem. Iza kojega nema povratka na staro. Sve je na nama, iako ne bi bilo prvi puta u povijesti da Hrvati rade isto, a nadaju se drugačijem.
Izvor: narod.hr
